Intervju / glumac Igor Pavlović

Naš sagovornik glumu je završio kod profesora Mihaila Janketića na Akademiji  Umetnosti  u Novom Sadu( 1998-2002). Stalni je član Srpskog narodnog pozorišta, gde igra u puno različitih predstava I žanrova. Kolege ga smatraju divnim kolegom, izuzetno vrednim I posvećenim svakom projektu. Trenutno igra u sledećim predstavama :High Life, Violinista na krovu, Duh koji i hoda, Čas anatomije, Hamlet, Mizantrop, Ostavite poruku, Na Drini ćuprija, Razvojni put Bore Šnajdera, Fortinbras se napio… Nema neke posebne želje šta bi želeo da igra u budućnosti.. Igra jednu po jednu predstavu. Sada bi želeo da igra samo u Fortinbrasu, a posle nje u Otporu i to je to. Onda će videti šta će se otvoriti dalje. Ne žuri ni zbog čega,  ne žudi ni za čim. Živi za sadašnji trenutak. Najlepši deo procesa…najteži deo procesa Pa… Probaću da izaberem nešto. Hmm. Pa recimo najteži deo procesa je bio pronaći zajednički jezik predstave. Da svi igramo u istom stilu. Mislim da smo u tome na kraju uspeli. Najlepši: svakako rad sa Zavišićem sa kojim imam odlično iskustvo u više predstava(Godo, High Life, Hamlet…) i divnim kolegama iz SNP-a sa kojima sam uspeo da se zajedno igram i uživam u svom pozivu još jednom. Hvala im svima. Zašto pogledati predstavu, tri ključne stvari Duhovito, otkačeno, Zavišić. Kome je namenjena predstava a kome ne Predstava je namenjena mladima što po krštenici što po duhu. Nije namenjena onima koji ne znaju da se raduju. Čemu te je rad na ovoj predstavi naučio, poslovno, kolegijalno ili lično Zaista, svaka predstava te nečemu nauči. Ova… Pa rekao bih da me je naučila ili bolje reći podsetila na : toleranciju, veru u sebe, istrajnost, otvorenost, kolegijalnost, uzivanje u zajedničkoj igri i uzbuđenju koje proizilazi iz zajedničkog – kreiranja i maštanja u radu na ovoj predstavi. Tvoj ritual pred izvođenje predstava U zavisnosti od težine predstave, mog udela u njoj za predstavu se pripremam i nekoliko dana pre izvođenja pa sve do samog igranja. U pozoriste dolazim dosta ranije bar dva, dva i po sata pre igranja. Bavim se delovima koji su mi najvažniji, prolazim tekst, radnje, samostalno i sa partnerima. Zagrevam glas, telo. Volim da se osamim. Da što pre odem u pozorište i odvojim se od svakodnevice. Nisam sujeveran, ne bajam, ne molim se da bih dobro odigrao to veče. Nemam neki ritual. Uglavnom ne radim ništa posebno što ne rade i ostale moje kolege. Svi se mi spremamo na neki svoj način.  

Ostavite odgovor