Izložba „MLS: 50 godina izlagačkog programa“ od 17. decembra u MLS

Izložba „MLS: 50 godina izlagačkog programa“ biće otvorena u Malom likovnom salonu Kulturnog centra Novog Sada u ponedeljak, 17. decembra u 20 časova, a trajaće do 18. januara 2019. godine, dok će gostujući deo postavke (u galerijama Bel Art i SULUV) trajati kraće i može se pogledati u narednih nedelju dana posle otvaranja, do 22. decembra 2018. godine. Šezdesetih godina dvadesetog veka u Novom Sadu, u atmosferi u kojoj Tribina mladih uveliko organizuje svoje konceptualne programe, a eksperiment i bunt u umetnosti prate u korak svetska zbivanja, van etabliranih muzejskih prostora namenjenih velikim retrospektivnim izložbama, u gradu polako počinju da se otvaraju novi izložbeni prostori, male galerije, likovni saloni za izložbe kamernog, salonskog tipa, koji između ostalog imaju i komercijalnu namenu. Mali likovni salon započeo je sa radom 1965. godine, kao Odeljenje za priredbe tadašnjeg Kulturnog centra smeštenog u barake Fruškogorske broj 2. U njemu su se prodavale karte za koncerte, reprodukcije poznatih slikara, ali i originali pojedinih novosadskih autora. U želji da stvore i animiraju publiku, a pre svega poboljšaju prodaju slika, da unesu „sliku u svaku kuću“, zaposleni u MLS započinju sa izlagačkom delatnošću 1968. godine. U galeriji ubrzo počinju da izlažu najpoznatija imena jugoslovenske likovne umetnosti: Milan Konjović, Marko Čelebonović, Ivan Tabaković, Mića Popović, Janez Bernik (Ljubljana), Mersad Berber (Sarajevo), Edo Murtić (Zagreb), Vojo Stanić (Herceg Novi), Hilmija Ćatović (Priština) i brojni drugi. Izložba povodom 50 godina od prvih izložbi organizovanih u ovoj galeriji, biće priređena u tri segmenta („MLS: Prve godine“, „MLS: Osamdesete i devedesete“, „MLS: Posle prekretnice vekova“), i to u sve tri galerije koje trenutno postoje na ovom delu bulevara Mihajla Pupina, na nekadašnjem bulevaru Maršala Tita, na delu ulice u kojem se u ono vreme odvijao korzo: u Malom likovnom salonu, u galeriji SULUV (obe na broju 9) i u galeriji Bel Art (na broju 17). Novosađani će moći da vide dela sledećih autora koji su u proteklih pedeset godina izlagali u ovoj galeriji: Jožef Ač, Milan Konjović, Boško Petrović, Zoran Petrović, Andraš Hanđa, Milan Kečić, Milivoj Nikolajević, Bogomil Karlavaris, Milan Kerac, Ankica Oprešnik, Marko Čelebonović, Ivan Tabaković, Peđa Milosavljević, Mića Popović, Janez Bernik, Zlatko Prica, Arfan Hozić, Vojo Stanić, Hilmija Ćatović, Aleksandar Cvetković, Branimir Karanović, Danica Basta, Halil Tikveša, Živko Đak, Cvetko Lainović, Milica Kojčić, Milan Blanuša, Žarko Vučković, Milenko Prvački, Milan Kešelj, Dušan Todorović, Jozef Klaćik, Milan Stanojev, Ferenc Maurič, Vladimir Bogdanović, Cvetan Dimovski, Slobodan Knežević Abi, Pavel Pop, Pal Dečov, Radovan Jandrić, Radovan Jokić, Đorđe Beara, Dragan Jankov, Dobrivoj Rajić, Anica Radošević, Ljubomir Vučinić, Lazar Marković, Zoran Grmaš, Joškin Šijan, Mihajlo Petković, Vladislav Šešlija, Biljana Bakaluca, Danilo Vuksanović, Jelena Sredanović, Milan Nešić, Monika Sigeti, Janoš Tarko, Jelena Đurić, Mirjana Blagojev, Radmila Matejević, Goran Jureša, Korina Gubik, Igor Cvejanović, Alena Klaćik, Violeta Labat, Dragoljub Adžić, Ljubomir Denković, Aleksandar Adžić, Željka Momirov, Sava Halugin, Tamara Rakić i drugi. Mali likovni salon – 50. godina Sava Stepanov Istorija Malog likovnog salona u Novom Sadu je započeta pre pola veka, tačnije 1968. godine. U našoj tadašnjoj umetnosti to je vreme uzbudljivih promena: tokom pedesetih i šezdesetih godina prošlog veka u kontinuiranom procesu započetom izložbama Konjovića i Lubarde 1951. godine, aktivnostima grupe Samostalni, delovanjem umetničkih kolonija u Vojvodini (posle 1952), aktivnostima brojnih beogradskih umetničkih grupa među kojima je najznačajnija bila Decembarska grupa (1955-1960), novim figuracijskim konceptom Mediale (osnovana 1957), strategijom beogradskih i vojvođanskih enformelista i postenformelista (s kraja pedesetih i početkom šezdesetih) – prevladan je i odbačen dogmatizam politički instaliranog socijalističkog realizma. Svih tih godina je jugoslovenska umetnost težila modernističkom poimanju umetničkog dela i njegovog smisla. U teorijskom diskursu najčešće se ističe termin književnika Svete Lukića „socijalistički estetizam“, mada se adekvatnijim čini naziv „socijalistički modernizam“. Jer, na etatističkom nivou taj modernizovan koncept je podržan. Država je vrlo brzo shvatila značaj promene, pogotovo je imponovala afirmacija jugoslovenske umetnosti u inostranim krugovima jer je taj modernistički koncept, naročito nakon raskida sa SSSR-om, doprinosila ugledu SFRJ koja se tih godina odvajala i razlikovala od ostalih zemalja iza istočnoblokovske „gvozdene zavese“. [1]   Nije nimalo slučajno da je, upravo tokom šezdesetih godina u Jugoslaviji usledila sistemska institucionalizacija savremene umetnosti. Tada se, na primer, osnivaju Muzej savremene umetnosti u Beogradu i Galerija savremene likovne umetnosti u Novom Sadu, otvorene su Spomen zbirka Pavla Beljanskog u Novom Sadu i Galerija „Milan Konjović“ u Somboru; počela je sa radom Radionica za izradu tapiserija Atelje 61 na Petrovaradinskoj tvrđavi, a pokrenute su brojne manifestacije koje će se održavati iz godine u godinu, poput beogradskog Oktobarskog salona, Trijenala jugoslovenske umetnosti, Likovne jeseni u Somboru, Likovnog susreta u Subotici, Memorijala Milene Pavlović Barili u Požarevcu, Memorijala Nadežde Petrović u Čačku, smotre Mermer i zvuci u Aranđelovcu i druge. Na tim izložbama će intenzivno pulsirati tenzija savremene umetnosti koja tih godina poseduje izraziti vitalitet i postaje bitan činilac građanske atmosfere, kulture i ukupnog društva. U tom i takvom okruženju je pokrenut Mali likovni salon pri tadašnjem novosadskom Kulturnom centru. Osnovna ideja je bila da ta galerija bude prodajna, da se omogući promet i kupovina umetničkih dela. No, izlagačka koncepcija je ubrzo postala znatno ambicioznija pa se insistiralo na prezentaciji dela savremenih umetnika iz Vojvodine ali i iz svih jugoslovenskih republika. Tako su u Malom likovnom salonu izlagali brojni uglednici jugoslovenske umetnosti poput već pomenutog Milana Konjovića, Marka Čelebonovića, Ivana Tabakovića, Miće Popovića, Janeza Bernika (Ljubljana), Mersada Berbera (Sarajevo), Eda Murtića (Zagreb), Voja Stanića (Herceg Novi), Hilmije Ćatovića (Priština) i brojnih drugih veoma uglednih umetnika sa velike jugoslovenske umetničke scene. Ipak, okosnicu izložbenog repertoara činile su postavke vojvođanskih autora, uglavnom pripadnika one generacije koja je tokom tih šezdesetih i sedamdesetih godina proteklog veka dosegla punu stvaralačku zrelost (Jožef Ač, Milivoj Nikolajević, Pal Petrik, Milan Kečić, Milan Kerac, Boško i Zoran Petrović, Ankica Oprešnik, Jožef Beneš, Bogomil Karlavaris i drugi). Pokretanje Malog likovnog salona je u Novom Sadu izvanredno doprinelo promeni percepcije savremene umetnosti. Uz tada već aktivni Likovni salon Tribine mladih (bio je prvo u zgradi u kojoj je danas Ujvideki Szinhaz, a potom je preseljen na sadašnju lokaciju u Katoličkoj porti), Klub Foruma (u zgradi štamparije Forum u ulici Vojvode Mišića) te uz nešto kasnije osnovanu susednu Galeriju SULUV-a, Mali likovni salon je zaokružio niz kamernih galerijskih prostora u kojima su se izložbe dinamično smenjivale. Ti su prostori odista osvežili umetničku atmosferu Novog Sada jer su njima prezentovana aktuelna dela, zasebni ciklusi ili inovacije u pojedinačnim umetničkim opusima; jer su prezentovali zbivanje u novosadskoj ali i jugoslovenskoj savremenoj umetnosti u širokom dijapazonu od konceptualne umetnosti (Tribini mladih) pa do najnovijih slikarskih, vajarskih i grafičkih tendencija… Naravno, Mali likovni salon je svojom izlagačkom i prodajnom delatnošću itekako doprineo da se savremena umetnost jasnije i uverljivije infiltrira u novosadsku svakodnevnicu, u svest i životne ambijente Novosađana. Ta inovativna atmosfera u tokovima novosadskih umetničkih zbivanja je, svojevremeno, inspirisala književnika Ota Tolnaia da u jednom tekstu – zbog malih galerija skoncentrisanih na nekadašnjem Korzou i u užem centru grada, govori o duhu „novosadskog Monmartra“…  U suštini to duhovito zapažanje ukazuje na suštinsku činjenicu da su Mali likovni salon i drugi kamerni izložbeni saloni itekako doprineli da se, uz podrazumevajući doprinos ovdašnjih velikih i uglednih muzejskih institucija (Galerija Matice srpske, Spomen zbirka Pavla Beljanskog, nešto kasnije i Spomen zbirka Rajka Mamuzića, zavičajna zbirka Muzeja grada Novog Sada i aktivnosti Galerije savremene likovne umetnosti koja nije imala galerijski prostor te je svoje izložbe postavljala u Galeriji Matice srpske) – Novi Sad ustanovi kao umetnički živo mesto, kao jedan od najznačajnijih centara umetnosti tadašnje Jugoslavije. U osamdesetim i devedesetim godinama je, u skladu sa dešavanjima u društvu, izlagački koncept Malog likovnog salona donekle promenjen jer je prvo smanjivano, a potom i potpuno izostalo gostovanje umetnika iz bivših jugoslovenskih republika. Primat među izlagačima su preuzeli autori iz Srbije i Vojvodine. Vidljiva je i svojevrsna „smena generacija“, jer se pojavljuju nova imena u ovdašnjim umetničkim tokovima te su, na razmeđi sedamdesetih i osamdesetih, naglašenije prisutni akteri „nove figuracije“ i drugih tada aktuelnih koncepata (Milan Blanuša, Aleksandar Cvetković, Branimir Karanović, Danica Basta, Halil Tikveša, Živko Đak, Milan Stanojev, Slobodan Knežević, Radovan Jandrić) a potom i akteri umetnosti osamdesetih i transavangardističke nove slike (Milenko Prvački, Dušan Todorović, Jožef Klaćik, Dobrivoj Rajić, Pal Dečov, Dragan Jankov i drugi). Tokom poslednje i izrazito krizne decenije nesretnog XX stoleća Mali likovni salon je konsenkventno održavao tenziju celogodišnjih programa. To je veoma značajna činjenica jer se u predkriznim osamdesetim i potonjim, odista nesretnim devedesetim godinama XX veka, formira izuzetno dinamična vojvođanska umetnička scena. Zapravo, upravo u tom razdoblju postaju vidljivijim i delotvornijim rezultati višegodišnjeg delovanja novosadske Akademije umetnosti, javlja se do tada neviđeni galerijski aktivizam i odista dobro organizovane mreže vojvođanskih galerija koje zajednički organizuju i razmenjuju izložbe vojvođanskih umetnika. Pojavljuju se umetnici koji autoritativno učestvuju u aktuelnim zbivanjima te su vojvođanski umetnici tih godina veoma zapaženi akteri velikih jugoslovenskih izložbi posvećenih novim tendencijama u srpskoj i jugoslovenskoj umetnosti. U takvom okružju Mali likovni salon ima čak osobeni logistički značaj, jer je svojim prilježnim profesionalnim delovanjem ova skromna institucija permanentno štitila dignitet umetnika i njihovih izložbenih nastupa. Nakon 2000-te Mali likovni salon trpi brojne programske pretumbacije uslovljavane čestim promenama upravljačke strukture Kulturnog centra Novog Sada pri kome salon deluje. To se, nažalost, često negativno odražavalo na karakter i kvalitet izložbenog repertoara. Takva situacija se, u određenom smislu čak „usaglasila“ sa uzdrmanom pozicijom slike koja je „popustila“ pred tehnološkim naletom početkom ovog veka i izgubila svoju primarnu ulogu u tokovima umetničke savremenosti. Svetom su zavladale slike digitalnog i tehnološkog porekla. Ipak, delujući u domenu vojvođanskih umetničkih zbivanja, ne obavezujući se na praćenje isključivo radikalističkih zbivanja u umetnosti savremenog trenutka, Mali likovni salon je reafirmisao svoj značaj ostvarenom prezentacijom dela onih umetnika koji su svoju afirmaciju i ugled sticali i dosegli tokom turbulentne prekretnice vekova i potom (Ljubomir Vučinić, Biljana Bakaluca, Zoran Grmaš, Anica Radošević, Lazar Marković, Goran Jureša, Danilo Vuksanović, Monika Sigeti, Mirjana Blagojev, Korina Gubik i dr.) To obraćanje opusima aktuelnih umetnika, ponovo približava Mali likovni salon aktuelnim umetničkim zbivanjima, pogotovo što su se, tokom poslednjih nekoliko godina, pored novosadskih umetnika ovde pojavljivala i imena srpskih i inostranih autora. Tako su aktuelne univerzalne umetničke tendencije ponovo u fokusu Malog likovnog salona, dragocene galerijske institucije koja ove godine obeležava pedesetogodišnjicu postojanja i delovanja.   [1] Pariska izložba i komentar jugoslovenske izložbe

Ostavite odgovor