KCNS: Predavanje dr Stojkovskog o bogumilima pred mnogim Novosađanima

Tribina „Bogumili: misterija srednjovekovnog Balkana“, održana je u sredu 24. aprila u klubu „Tribina mladih“ Kulturnog centra Novog Sada. Autor i predavač bio je docent dr Boris Stojkovski, istoričar. Bogumili su vrlo specifična pojava u istoriji srednjovekovnog Balkana, fenomen koji je u priličnoj meri ostao van domašaja zajednice koja se ne bavi istorijom srednjeg veka. U istoriografiji je mnogo o njima pisano. Prvi autori – slavisti i vizantolozi, o njima su pisali već sredinom 19. veka. Uz ovaj uvodni deo, autor je naglasio da ne postoji  nijedan sačuvan autentičan spis napisan bogumilskim perom; izvori su vrlo ograničeni i potiču isključivo iz aspekta njihovih protivnika, bilo istočne pravoslavne političke crkve ili katoličke provenijencije. Arheologija, takođe, ne daje odgovore na bilo kakva pitanja koja se tiču pojma bogumilstva (manihejstva). Njegovi su koreni dosta komplikovani i treba ih tražiti u nečemu što je vezano za staru persijsku religiju i ideju dualizma koja se širila na ogromnom prostoru. Mada je čitava Evropa bila pod različitim uticajem dualističkih učenja, bogumilstvo je značajan trag ostavilo na Balkanu. Širilo se, prevashodno, na prostoru Bugarske, Makedonije, donekle Srbije i ponajviše u Bosni. – Još u žitiju Svetoga Klimenta, učenika Ćirila i Metodija, pominje se zla jeres koja se širila Balkanom. I u Naumovom žitiju se mogu naći pomeni koji sugerišu moguće postojanje određene vrste jeresi za koju je teško utvrditi da li je baš reč o bogumilstvu, ali sa dosta sigurnosti može se reći da je sredina 10. veka početak njihovog širenja – rekao je Stojkovski. Za nas je najzanimljivija priča o obračunu Stefana Nemanje sa bogumilima. O tome je pisano u žitiju Simeona Mirotočivog, gde se navodi da ni sam Stefan Nemanja nije znao da se u njegovoj zemlji ukorenilo bogumilstvo, „đavolja rabota, jeres i kukolj koji je ušao u srpsku državu“. Srpski vladar je knjige „nečastive“ spalio. Shodno svetu i shvatanju vremena u kojem se tada živelo, on je iskorenio bogumilstvo u Srbiji. Kada je reč o bogumilstvu u Bosni, u istoriografiji se ono pominje od sredine 19. veka. Postoji niz katoličkih izvora koji svedoče da je ono u Bosni bilo ukorenjeno. Bogumili su sebe nazivali hristijanima, smatrajući se izvornim hrišćanima. Došli su sa raznih strana, prvenstveno iz Dalmacije. U Evropi su bogumili opstali sve do osmanskih osvajanja, ostavivši određeno nasleđe i percepciju, pre svega u književnosti. – Desanka Maksimović je 1964. godine bogumilima posvetila  stihove „Tražim pomilovanje“ (podnaslov: „Diskusija bogumila sa Dušanovim zakonikom“). O njima su u 20. veku pisali i Miroslav Krleža, Mak Dizdar, akademik Vladeta Jerotić, ali i Anica Savić Rebac, koja je u Njegoševoj „Luči mikrokozma“ tražila tragove bogumilstva – zaključio je Stojkovski na kraju tribine.