Kilometri sreće – Samanta Gilice

Specijalno za čitaoce Vojvođanskih vesti, prenosimo autobiografsku priču Samante Gilice, maratonke iz vojvođanske ravnice, autorke knjige „Kilometri sreće“. Maraton je za mene sve, osim trčanja. Maraton je kao život: usponi, padovi, pa opet usponi… Evo, prođe 5 godina od 14.oktobra 2012. godine, dana koji, kako volim reći, deli moj život na „pre“ i „posle.“ Tog dana, postala sam maratonka. Tada sam postala svesna sebe i svoje snage, svoje neograničene moći i sposobnosti. Tog dana na „Novosadskom maratonu“ istrčala sam 42,195 km sa svega par kilometara u nogama, ali nesalomivom voljom i snagom u glavi. Gotovo celog života imala sam na sebi teret u vidu velikog viška kilograma. Nisu kilogrami bili ključna stvar. Problem je bio u posledicama: manjku samopouzdanja, pristajanju na manje od onog što zaslužujem, odbacivanju od strane društva, ponekad i u „stavljanju na marginu“ od strane nastavnika, profesora… Dok se činilo da je sve jedan začarani krug koji nema kraja, duboko u sebi osećala sam da postoji nešto više… osećala sam da ja MOGU! Dokaz tome bile su ocene u osnovnoj i srednjoj školi, priznanja sa raznih takmičenja, pa i sportskih, a vrhunac je predstavljala činjenica da sam fakultet sporta završila kao jedan od najboljih studenata generacije, sa prosekom iznad 9,5, i sa kilažom blizu 100.kg! Da ironija bude još veća, sve vežbe sam uspevala da izvedem bez problema, i da gotovo svaki predmet položim desetkom, osim jednog – Kuperovog testa. Nisam uspela da istrčim 12 minuta. Videvši napore i trud koji ulažem, i znajući da dajem svoj maksimum u svim oblastima, profesorica, meni jedna od najdražih, Jelena Obradović, progledala mi je kroz prste, iako mi je falilo više od 100m za ispunjenje norme. S proleća 2012. godine uspevam, uz pomoć ljudi iz jedne nutricionističke kompanije, da skinem 25 kg. To je bilo prvi put da sam istrajala. Uvek bih uspela da skinem par kilograma, i još brže da ih vratim. Nakon skidanja tog ogromnog tereta sa sebe, osetila sam da mogu sve. Ali, imala sam potrebu i da dokažem da ja mogu, da vredim! Iz tog razloga, odlučila sam da napravim nešto „ludo.“ U petak sam se prijavila na Novosadski maraton, koji se održavao u nedelju. Nespremna, ni ne znajući šta je maraton, koliko ću otprilike trčati, šta me čeka… Jedino što sam znala je da, šta god da se desi, neću odustati! Trka je krenula, i sećam se jasno možda prvih pet kilometara. Jasno se sećam moje profesorice Jelene, bodri me sa strane. Ne mogu opisati te emocije, kada sam je ugledala na nekom 35. km, kada mi je i fizički i psihički već svega bilo dosta. Ostatka trke se sećam kao kroz maglu. Tek kasnije, na oficijalnim fotografijama sam shvatila da većinu trke nisam ni bila svesna. Nekih 500m pred kraj, polako shvatam da ću uspeti! Dok mi se telo doslovno raspadalo i nesnosno boleli svi mišići, pa i oni za koje nisam znala do tad da postoje, toliko su me preplavile emocije… Nisam znala koja sam u plasmanu, niti me je zanimalo… Jedini cilj mi je bio preći ciljnu liniju. Odjednom, u susret mi dolazi organizator na biciklu i kaže: „Hajde devojko, čekamo te za proglašenje… treća si!“ U šoku i neverici, jedva sam uspevala da obuzdam suze i da završim trku pri svesti. Sećam se samo da sam, prešavši ciljnu liniju, počela da plačem kao nikad u životu. Da, iz mene se čistilo sve iz prošlosti: sve nesigurnosti, sumnje u sebe, traume, loš osećaj zbog omalovažavanja i maltretiranja od strane „drugara“ u školi… Hej, pa postala sam MARATONKA! Bronzana maratonka…I kao u nekom snu, penju me na postolje, daju medalju i pehar, nagrade, cveće… Od tog dana prošlo je 5 godina. U maju ove godine, trčala sam državno prvenstvo u ultramaratonu na 12 sati. Trčali smo od ponoći do podneva, u krugu od 500m. 12 sati se vrtiš u jednom te istom krugu od 500m! Čista igra psihe i živaca. Tu trku sam simbolično posvetila profesorici Jeleni, uz posvetu: „12 sati…Zato što ste verovali u mene kada se nije moglo 12 minuta.“ U međuvremenu, otišla sam i korak dalje i prešla nekoliko planinskih ultramaratona na Fruškoj Gori dužine preko 100 km, koji su me zaista promenili kao osobu, oplemenili… Napravili od mene čvrstu, stabilnu osobu. Teško je preneti to rečima… To je nešto što se mora doživeti. Danas imam istrčano 35 maratona i jedna sam od žena u Srbiji sa najviše istrčanih maratona, a na svaki sam otišla bez posebne fizičke pripreme. Ipak, planinski ultramaratoni su mi, nekako, bliži srcu. Moja Fruška Gora, svi ti mirisi aprila, markacije u vidu srca, pa mrak, strah, uzbuđenje… i ja, koja nakon svakog takvog događaja postajem još bolja – sebi i svetu. U aprilu ove godine svetlost dana ugledala je moja prva knjiga „Kilometri sreće.“ Ona predstavlja zbir mojih spoznaja o trčanju i životu generalno, pruža dozu motivacije čitaocu, bilo da se radi o maratonskom trkaču ili trkaču na nekom drugom životnom polju. Ono što me izuzetno raduje je da je divno prihvaćena od strane trkačkog sveta, ljudi koji se bave oblašću motivacije, a na svoje police uvrstile su je najbolje knjižare: „Vulkan“, „Laguna“, „Delfi“ i „Skalar Novi Sad“. Posebnu zahvalnost dugujem izdavaču „100% fit concept“, koji je prepoznao njenu vrednost i odlučio da stane iza nje svojim imenom.             Sve što sam ikada želela da saznam o sebi, naučila sam u tih famoznih 42,195 kilometara. To je za mene više od obične discipline. To je broj koji me uvek podseća da mogu sve, apsolutno sve što poželim, i da su jedine granice u životu one koje postavimo u svojim glavama. Maraton je za mene sve, osim trčanja. Za Vojvođanske vesti: Samanta Gilice