RADNICI I PRAZNICI

Državni praznik, Prvi maj, a pre njega i verski praznik Uskrs, sve neradni dani i to za kratko vreme. Odmaraju se „vredni“ radnici zaposleni u društvenim preduzećima. A oni u privatnom sektoru uglavnom se rado sećaju neradnih prazničnih dana. Posebno da pomenemo nepovlašćenu radničku klasu u okviru  trgovinske delatnosti, a još posebnije onu u prehrambenim radnjama. Za ove trgovce u Srbiji nema milosti. Iscrpljeni radnici po prodavnicama se vuku bez osmeha sa svakodnevno uvežbanim „Dobar dan, doviđenja“ a da, u stvari, više i ne razlikuju lica mušterija od artikala koji im prolaze kroz ruke. Plata im je minimalac još im i skidaju sa plate kalirano voće i povrće, sve ono ukradeno, pa im je onda plata niža i od minimalca. O bolovanju ili slobodnom danu se ne diskutuje. Poseban kolektivni ugovor, šta je to? Tu sindikati i ne postoje, a i da postoje ne bi bilo razlike. Tužna je slika radnika u trgovini. Ako ih poredimo sa šalterskim državnim, radnicima, može se reći da su šalteruše obesno neljubazne, a kasirke tužno ljubazne. Ove prve silne, a ove druge jadne. Nameće se pitanje, zašto su neki povlašćeni a neki degradirani? Kako je bilo ranije dok smo bili zemlja radnika i seljaka, petkom popodne i za prodavnice je počinjao vikend. Kasnije se prešlo na radnu subotu do 14 h i do ponedeljka nije bilo otvorenih prodavnica. Pa i trgovci imaju dušu. Do duše, prodavnice su uglavnom bile državna preduzeća ali bilo je privatnih pekara, mesara i manjih prodavnica, ali i oni su poštovali praznike. Slušali smo reklame pred praznike, neke mesare su radile svih prazničnih dana. Neki su na svojim prodavnicama istakli, s ponosom, da rade uobičajeno. Mnogi trgovinski lanci nude prilagođeno radno vreme. „Uvek tu, uvek sa vama“ reklamiraju se mnoga trgovačka preduzeća. I zaista je tako. Ko pomišlja na izrabljenu radničku klasu u trgovačkoj delatnosti? Nema milosti za trgovce! Ova, od skoro tri decenije, nemaština je donela više trgovinskih preduzeća nego fabrika, ali i obezvređivanje radnika u trgovini. Da se ne upoređujemo sa ostalim državama ali da pomenemo da i u kapitalističkim državama poštuju vikend i praznike. Mnogo smo postali razmaženi „Jaoooo šta ćemo, ne radi prodavnica“ pa zemlja se i dalje okreće, smenjuju se dani i noći. Niko neće umreti od gladi ako prodavnice ne rade prazničnih i vikend dana. Kod nas je sve prenaglašeno,  naročito one aktivnosti koje nisu od važnosti za funkcionisanje svakodnevnog života, koje ne znače veliku dobrobit za državu, nego su važne za obesne likove. Važne su za razmaženost ljudi, za stečenu potrebu momentalne dostupnosti u potrošačkom smeru. Ali ta potrošačka manija nažalost nije dostupna svim ljudima. Siroma’ čovek kad ode u prodavnicu po hleb nasušni, ne može deci da kupi voće, slatkiše… ostaju mu i dalje širom otvorene oči i prazan novčanik. Kontradiktornost je izražena, sve je u isto vreme dostupno, vidljivo, tu je i vikendom i praznikom, a u stvari je nedostupno za većinu stanovnika. Kao da je neko prokleo narod Srbije kletvom „Dabogda gledao, a neimao“. Za Vojvođanske vesti: Dejana Pataki

Ostavite odgovor