U SRBIJI JE JOŠ UVEK VIŠE PARA NEGO IDEJA (prvi deo)

Kao svake godine u ovom periodu
Kao svake godine u ovom periodu dođe do zatišja u pozorišnom životu, pozorišta se „ispucala“ sa premijerama, gotov je prvi deo sezone 2017/2018… i tako, u februar nema premijernih izvođenja a mora se o nečem pisati vezano za pozorište. Da nam se čitaoci ne bi ulenjili pa, ne daj Bože, počnu da se bave politikom ili sportom, odlučili smo da tokom ovog “gluvog” meseca porazgovaramo sa čelnim ljudima novosadskih pozorišnih kuća. Tako da cenjeno čitateljstvo ima priliku da u narednih dvadestak dana pročita kakvi su planovi u narednom periodu i još ponešto o profesionalnim pozorištima u Novom Sadu. Ove divane smo nazvali „Ispeci pa reci“, počinjemo s  Novosadskim pozorištem (Ujvideki Szinhaz) tj. s direktorom Valentinom Vencelom (Valentin Venczel). Za ovih pet/šest meseci koliko pokušavamo da pratimo dešavanja u kulturi najmanje smo pisali o Novosadskom pozorištu pa je ovaj razgovor malo duži te ćemo ga objaviti u dva dela, takođe obećavamo da ćemo ubuduće redovno pratiti dešavanja u ovoj značajnoj instituciji kulture ne samo za naš grad, za Vojvodinu i Srbiju već i za ovaj deo Evrope. Evo nas u Novosadskom pozorištu (Ujvideki Szinhaz) pričamo sa Valentinom Vencelom, direktorom… ‘oćemo li od početka ili od kraja? (klimoglav) Dobro, ipak da krenemo od početka… …mada se u mom slučaju pomalo zatvara krug… ha, ha… …upravo sam zbog toga počeo ovaj razgovor ovako,  pripremio sam se za ovaj razgovor, pronašao sam da si … možemo na ti? Kako da ne, samo izvoli i meni je mnogo lakše… …znači pronašao sam da si ti iz te,  prve,  generacije glumaca koja je sedamdesetih godina krenula da pravi, instituciju čije se ime danas izgovara s dužnim poštovanjem, Novosadsko pozorište – (Ujvideki Szinhaz), pre četrdeset i četiri godine. Danas si… s jedne strane pri kraju karijere, sa druge si direktor pozorišta u kojem si počeo tu istu karijeru. Kako sada, iz današnje perspective, posmatraš sve to, posle skoro četiri i po’ decenije? Pa valjda bi trebao da napišem monografiju, možda ću to i učiniti za četrdeset petogodišnjicu postojanja novosadskog pozorišta koja nam dolazi naredne godine. Kada smo kod rođendana, nekih godišnjica itd. uvek se postavlja pitanje: šta je ono prvo čega se setimo a vezano je za početak. Novosadsko pozorište je, samo podsećam, osnovano, tj. doneta je odluka da se osnuje 1973 godine.  Otprilike trebalo je pola godine da se od te odluke stigne do prve premijere… i prva premijera je bila 1974 godine. Svake godine se malo osvrnem, onako, pogledam sam u sebe i uvek se pitam a šta je ono prvo čega se setim, iz tog doba. Naravno, kako godine prolaze, sve je više toga što mi se kao refleksija iz prošlosti vraća. Prvo čega se setim je naša neka… mladost, drugo čega se setim je naš optimizam, koji nije bio samo individualni optimizam nego jedan kolektivni optimizam… …recimo neki…revolucionarni  zanos… …možemo ga tako nazvati, mada su nas ondašnji revolucionari već tada tretirali kao konformiste, kao generaciju koja hoće samo da troši i koja hoće, na neki način, da “usitni” revolucionarne tekovine ali u svakom slučaju taj naš optimistički zanos. Onda jedno samopouzdanje, što individualno, što kolektivno samopouzdanje. Onda neki osećaj da pripadaš jednoj državi, da si građanin jedne zemlje koja je vrlo značajna u svetskim razmerama… naravno, vezano za ovo, kasnije se uspostavilo da je to bila zabluda ali nema veze. Dakle, ono čega se setim, u kontekstu stvaranja Novosadskog pozorišta je to sampopouzdanje, taj osećaj slobode i tako neki osećaj da se… mnogo što šta stvaralo, da se rađalo. Nemojmo zaboraviti da je ta 1974. godina, godina u kojoj je pored Novosadskog pozorišta oformljena Radio televizija Vojvodine pa onda Akademija umetnosti u Novom Sadu… samo nastajanje, ovih  institucija, je kasnije ostavilo dubok trag.  To je isto, neko vreme nekog drugačijeg poimanja demokratije… znamo da smo posle Ustavnih amandmana dobili te godine novi Ustav. Sve je to imalo uticaja na društvo, na kolektiv ali i na pojedinca… osećaj nekog prosperiteta. Prvih desetak, dvadesetak godina je obeležilo da ste se posle jedanaest godina uselili u ovu sadašnju zgradu i približavanje nekim Evropskim standardima, mislim Evropskom teatru,  tako je definisan taj period, ti početci rada Novosadskog pozorišta… i dvedesetih godina dolazi do otvaranja, nekog čvršćeg, slobodnijeg, samosvojnijeg nastupa… ne znam da li se slažeš sa mnom… ali mislim da se od Karčike, Karolja Vičeka, Ujvideki szinhaz okrenuo više samom sebi i sopstvenom izrazu, jednom specifičnom, prvenstveno ozbiljnom radu. Godinama pokušavam da dokažem na ovim prostorima, a vi ste egzemplar, da ta uobičajena, “kafanska-večernja”, škola glume ne postoji i nigde u svetu i da nigde nije dala neke kvaltetne rezultate. Ona doduše još uvek postoji ali samo kod nas, na sreću u sve manjem obimu… ipak pokazalo se da je jedan ozbiljan, vredan, samopregoran rad neophodan. Vi, mislim ovo pozorište, je prvo koje je pokazalo i dokazalo da takav rad sa puno odricanja, sa puno energije, elana daje prave rezultate. Znači, negde od polovine devedesetih godina na ovamo se beleže značajni uspesi i sigurno je da je danas Ujvideki szinhaz, kako to kažu moje kolege, relevantna adresa na pozorišnoj mapi, ne samo Srbije, ne samo bivšeg Jugoslovenskog prostora nego i ovog dela Evrope ako ne i u celoj Evropi a Boga mi i u svetu…
Foto: Facebook/Valentina Vencela
… hm, vidi… Novosadsko pozorište, kao i sve ostale institucije, zapravo, imale su u proteklom periodu uspone i padove. Prvi uspon Novosadskog pozorišta se desio u prvobitnom prostoru gde je ono nastalo. Uvek ima smisla pomenuti da je Novosadsko pozorište krenulo sa svojim ozbiljnim radom u prostorijama Kulturnog centra Novog Sada ili Tribini mladih u Katoličkoj porti. Mi smo zapravo, tu bili su-stanari… su-stvaraoci i to neko zajedništvo koje je proizilazilo iz tog sustanarstva, ta činjenica je ostavljala traga i svoje otiske na naše predstave. Imali smo jednu vrlo interesantnu saradnju, ne znam danas kako se to naziva, interkulturlanost, multikulturalnost, transkulturalnost itd. Mi smo to nehotice, zapravo, ostvarili… kako da kažem, jedan na drugog smo ostvarivali uticaj. Sad treba reći, da je prva kriza Novosadskog pozorišta nastala nakon preseljenja u bivšu zgradu “veselog” teatra Ben Akiba. Dakle, dobili smo apsolutno, za ono vreme, uslove visokog pozorišnog standarda, dobili smo svoju zgradu sa dve scene, svu infrastrukturu. U kojoj smo se mi, zapravo, uljuljkali, zatvorili, to je osamdeset peta/šesta godina… …niste imali sa kim da se svađate sa jedne strane a sa druge niste imali na koga da se oslanjate, sa kim da se takmičite… …i tu je došlo do jednog, očiglednog, čak i fizičkog zatvaranja, da ne govorim o mentalnom zatvaranju itd. Ima smisla spomenuti ljude bez kojih ovo pozorište ne bi bilo… kao prvo pozorište, drugo ne bi postiglo takav uspeh kakav je postiglo. To je prvo Ištvan Nemet1 (István Németh), je bio osnivač i prvi direktor. Onda ne možemo da ne spomenemo Zlatana Dorića, koji je u prve tri sezone Novosadskom pozorištu sa svojim režijama doneo dve nagrade na MESS-u u Sarajevu2 koji je tada bio Evropski festival. Onda ne možemo a da ne spomenemo jednog Mucija Draškića i dakako naravno da ne možemo a da ne spomenemo Đerđa Haraga  (Harag György), to njegovo stvaralaštvo u Novosadskom pozorištu koje smo mi nazivali Poetskim realizmom… i kažem, onda je tu došlo do zastoja nakon nestanka tog stvaraoca, možda je to bila koincidencija, to preseljenje ovde u ovu zgradu i da, došlo je do zastoja do dolaska Karolja Vičeka. Viček je u onim najtežim devedesetim godinama zapravo shvatio suštinu problema Novosadskog pozorišta, a to je bila zatvorenost. S jedne strane zatvorenost a sa druge je došlo do generacijskog diskontinuiteta u sastavu umetničkog ansambla. Jedna generacija je otišla u penziju a generacija koja je tada trebala da ih nasledi, srednja generacija… pa, mnogi predstavnici te tada srednje generacije su otišli: Šoltiš Lajoš (Soltis Lajos), Bičkaj Ištvan (István Bicskei), Vencel Valentin (Valentin Venczel)… oni su otišli iz zemlje. Onda je Viček jednostavno otvorio ovo pozorište, za tada jako mlade glumce i glumice… i uopšte ne nametajući svoj estetski pogled, ne nametajući svoju estetiku ili svoje poimanje teatra ovim mladim glumcima je dao pravo… i dao im je šansu da se oni zapravo ovde ostvare. Da oni pokažu šta misle o stvarnosti, šta misle o društvu, šta misle o ljudskim i međuljudskim odnosima, šta misle o teatru… i tako, tu je došlo do pojave jednog vrlo autentičnog teatra koji nije oponašao ni jedan stil, nije oponašao ono… da tako kažem, već viđeno. Što se tiče ovog perioda, to je vrlo interesantno, između druge polovine osamdesetih i dvedesetih… ima smisla spomenuti da se Novosadsko pozorište uvek ugledalo ili je tretiralo kao reper srpsko pozorje, a srpsko pozorje je uvek bilo pod značajnim uticajem BITEF3-a… i sada, devedesetih, zapravo već krajem osamdesetih, treba uočiti da je i srpsko pozorje upalo u krizu. Upalo je u krizu identiteta, i sad mi koji smo bili pratioci takođe smo…kako da kažem, izgubili smo reper. Sad zaista neću da analiziram problematiku srpskog pozorišta koje je tu početkom devedestih, takođe došlo do neke prekretnice u kojoj se s jedne strane pojavio taj post-dramatični politički taeatar a sa druge strane se pojavila želja da se revitalizira građansko pozorište. Dakle, jedan neograđanski teatar…i sad u tom nekom praćenju ili u toj poziciji u kojoj je novosadsko pozorište bilo, u poziciji saputnika srpskog pozorja… i mi smo tu izgubili orijentir. No, kako da kažem Karolj Viček je sa svojom otvorenošću, sa tom njegovom spremnošću na avanturu…na to, hajde da vidimo šta je ona “zlatna podloga” u stvaraocima, u vojvođanskim, mađarskim, teatarskim stvaraocima, najmlađe generacije. Šta je to što je autentično, šta je to što je kod njih vredno i šta je to što će, eventualno, ostaviti neke, da tako kažem, trajne vrednosti u teatru… mada su te trajne vrednosti u teatru diskutabilne, najdiskutabilnije vrednosti. Znači te godine, kada je bio direktor Viček Karolj, su podloga, fundament onoga na šta se oslanja Novosadsko pozorište danas… sada u ovom trenutku.
Foto: Vladimir Jovanović
Ansambl Ujvideki szinhaza ima veliki uticaj i ima dobru podlogu u Akademiji umetnosti u Novom Sadu. Sa Novosadske Akademije  su proistekle, kako se kaže, izlaze  klase odličnih glumaca koji su ostavile značajan trag ne samo srpskog i mađarskog teatarskog života u Srbiji nego i na čitavom području. Da pomenemo tebe i tvoju generaciju koja je igrala i danas igra značajnu ulogu u Mađarskim pozorištima… kasnije, iz te novosadske škole, Krista Sorčik, Kinga Mezei, Aron Balaž…interesuje me taj odnos, kako to danas funkcioniše? Imate dosta reditelja koji dolaze iz Mađarske, s tim što vaše pozorište ne zanemaruje nego čak i potencira najbolje i najkvalitetnije srpske reditelje koji su dragi gosti i uradili su neke sjajne predstave ovde. Da pomenemo Ljuboslava Majeru, Kokana Mladenovića, Nikitu Milivojevića… tu dolaze ljudi iz Rumunije, tu je gostovao Dušan Jovanović iz Slovenije… to su sve relevantna imena u ovom delu Evrope koji sa zadovoljstvom rade i imaju, što je jako bitno, sa kim da rade? Znaš sve ovo o čemu razgovaramo ima svoju neku istorijsku genezu u negativu, ne u negativnom smislu nego u negativu. Kada je Ištvan Nemet počeo da koncipira ekipu, trupu koja je tu od osnivanja, on je rekao sledeće: da ovde glumci… svi moraju da budu diplomirani glumci. On je insistirao da mi, tada mladi novoškolovani glumci budemo, ako je moguće, sa svih visokoškolskih ustanova, Akademija na mađarskom jeziku.To je apsolutno bila koncepcija, tako da smo ovde imali kolege koji su završili Akademiju u Budimpešti, bilo je kolega koje su završile Akademiju u Trgu Murešu (Târgu Mureș – Rumunija) i naravno bile su kolege koje su završile u Novom Sadu. To je bila jedna vrlo interesantna, stvaralačka situacija, recimo Bajza Viktorija (Bajza Viktória), Šoltiš Lajoš (Szoltis Lajosz), u Budimpešti su završili Akademiju,  Bičkei Ištvan (Bickei Istvan), Irena Abraham, (Irene Abraham), u Trgu Morešu su završili i mi koji smo ovde u Novom Sadu završili, to je bilo jedno plemenito nadmetanje, sučeljavanje… kako da kažem, prožimanje  različitih škola koje su zaista bile jako različite ali smo ipak uspeli da od toga napravimo jedinstveni način igranja, tretiranja teatra, lika itd. Valjda je ta različitost u našim profesionalnim pogledima doprinela tome, ta različitost je stvorila jedinstveni i prepoznatljivi profil Novosadskog pozorišta. E sad… što se tiče saradnje Novosadskog pozorišta i Akademije, šta je Novosadsko pozorište i čemu je doprinelo naspram rada Akademije? Pa doprinelo je u tome da je Novosadsko pozorište uspelo da, kako bih rekao, plasira na svemađarsko tržište one studente, mlade umetnike, koji su u Novom Sadu završili Akademiju, dakle Novosadska akademija i Novosadska glumačka škola je vrlo referentna na svemađarskom području, jer nemojmo zaboraviti da, maločas si spomenuo, Sorčik Kristu (Szorcsik Kriszta), Gabor Nađpal (Gábor Nagypál ), Kinga Mezei (Kinga Mezei)… i još nekolicine to su sve ozbiljna glumačko-rediteljska imena. To su imena koja zvuče, za koja se zna, od Transilvanije do Slovačke, od Novog Sada do Košica… to su postali vrlo značajni ljudi na jednom takvom tržištu gde je konkurencija izuzetno jaka. Ti mladi umetnici koji su se ovde u Novom Sadu, na Novosadskoj akademiji, školovali… a posle su neke svoje prve korake i prve uspehe postigli upravo u Novosadskom pozorištu… oni su bili vrlo konkurentni a i sada su značajni na tom svemađarskom pozorišnom prostoru i ne samo na tom prostoru nego i van njega.
  • Upravnik Novosadskog pozorišta (Ujvideki szinhaz) od njegovog osnivanja do 1983, kada je izabran za direktora Sterijinog pozorja, na toj dužnosti je ostao do smrti. Bio istaknuti društveno-politički radnik, vidno se angažovao u pozorišnom životu Vojvodine i Jugoslavije. (www.snp.org.rs/enciklopedija)
  • Internacionalni teatarski i filmski festival MESSosnovan je 1960. godine pod imenom Festival malih i eksperimentalnih scena Jugoslavije, od čega potiče skraćenica po kojoj je festival i danas prepoznatljiv. Koncipiran kao smotra jugoslavenskih teatara svake godine se održavao u Sarajevu i predstavljao jedan od najznačajnijih jugoslavenskih teatarskih događaja sa istančanim ukusom za eksperiment i inovaciju u teatru. Specifičnost programa festivala činila su gostovanja najzanimljivijih svjetskih eksperimentalnih teatarskih predstava tog vremena, čiji su se autori/ice nedugo zatim etablirali i postali najistaknutiji teatarski umjetnici/e na svijetu. (mess.ba/2016/arhiva/historijat)
BITEF(Beogradski internacionalni teatarski festival) je jedan od pozorišnih festivala koji se organizuje u Beogradu svake godine. Osnovan je 1967. godine odlukom Skupštine grada Beograda kao stalna manifestacija od posebnog značaja. Od tada se kontinuirano održava, prateći i podržavaući najnovije pozorišne Postao je jedan od najznačajnijih festivala. Tokom šeэdesetih godina 20. veka, osnivači festivala (Mira TrailovićJovan Ćirilov i njihovi saradnici) pažljivo su pratili uzburkane događaje na svetskoj pozorišnojsceni preplavljenoj avangardnim preispitivanjima. Osamdesetih, BITEF je Beogradu pokazao najveća pozorišna dostignuća, postavši jedan od nekoliko pozorišnih festivala koji su uspešno spojili eksperimantalne forme i klasična dostignuća. Uprkos političko-ekonomskoj krizi koja je zahvatila Jugoslaviju devedesetih, BITEF je, zahvaljujući pomoći međunarodnih kulturnih centara, vladinih i nevladinih organizacija, uspeo da nastavi tradiciju koja je promovisala nove pozorišne trendove i osnovne pozorišne vrednosti. Tako je BITEF zadržao svoje mesto u porodici velikih internacionalnih festivala i predstavlja jedan antitradicionalni fenomen i epohalnu vrednost srpske i evropske kulture. (https://sr.wikipedia.org/sr-el) Ispeci pa reci – piše Dragoljub Selaković    

Ostavite odgovor