BOLIVUD – Maja Pelević

Pozor! Pozorje! –piše Dragoljub Selaković tekst i režija: Maja Pelević; kompozitor: Anja Đorđević; koreograf: Igor Koruga; scenograf: Igor Vasiljev; kostimograf: Marina Vuksanović Medenica; asistent scenografa: Isidora Spasić; asistent kostimografa: Aleksandra Pecić; dizajn svetla: Milan Kolarević; majstor maske: Marko Dukić; produkcija: Narodno pozorište – Beograd igraju: Miloš Đorđević; Jelena Đokić; Danijela Ugrenović; Suzana Lukić; Pavle Jerinić; Bojana Đurašković; muzičari: Nevena Pejčić; Aleksandar Solunac; Danilo Tirnanić    Osme večeri ovogodišnjeg Sterijinog pozorja, u zvaničnoj selekciji publika je imala priliku da vidi još jedan kolektivni performans sa puno kabaretskih elemenata, ovoga puta je to bio “Bolivud”, autorski projekat Maje Pelević u produkciji Narodnog pozorišta iz Beograda. Još jednom smo imali priliku da nas sa scene zapljusne krik surovo izmanipulisanog društva zamaskiran jeftinim, šljaštećim, mašnicama, šljokicama, kičerajskim sjajem, lažnim nadama i obećanjima. Maja Pelević, vrlo vešto, koristi marketinški trik koji najčešće zloupotrebljavaju, svudaprisutni, tabloidi koji se sastoji u tome da bombastični naslov nema nikakve veze sa suštinom ili onim šta je pisac zapravo hteo da kaže. Elem, Bolivud, nekadašnji Bombaj, je danas i zvanično prestonica zastrašujući ogromne kinematografske industrije u azijskoj varijanti. Neviniju i blažu varijantu, dok je bila u povoju, smo često imali priliku da gledamo, sedamdesetih i osamdesetih godina, u bioskopima diljem bivše nam domovine,  SFRJ. Danas je to džin nepojmljivih razmera o kojem do nas dopiru samo površne informacije ali sećanja na porazni kvalitet i jeftini stil su još uvek prisutna. Međutim, davljenik se i za slamku hvata. U samoj eksplikaciji koju možemo pročitati u katalogu i biltenu Pozorja je veoma lucidno najavljena zamka koja nas očekuje: “Život stanovnika malog grada na granici prekida iznenadna vest: dolazak velikog bolivudskog producenta koji hoće da kupi malu fabriku, u njoj napravi veliki bolivudski studio i otvori nova radna mesta, što u malom gradu nije pojava česta.” (podvukao D.S.) Ova duhovita igra terminima malo/veliko, već u prvoj rečenici, onima koji hoće i mogu da pročitaju, najavljuje da tu nisu čista posla.
fото:Branislav Lučić
Maja Pelević, u kreiranju ovog, gorko/slatkog  mjuzikla, je ogromnu pomoć imala u kreativnom timu koji je okupila. Na prvom mestu je tu bila Anja Đorđević koja je odlično, samo naizgled lakim, notama uglazbila čitavu priču koja je uspevala da preko stotinjak minuta drži pažnju, pomalo zamorene, sterijanske publike pri kraju festivala. Ono što smo i prethodnih godina zamerali svim produkcijskim kućama, to se i ovoga puta pojavljuje, nepravedno izostavljaju korepetitora jer upevati ovako heterogeni ansambl nije uopšte lako, s tim da je podrška muzičara koji aktivno saučestvuju u izvođenju glumačkih radova na sceni bila na izrazito visokom nivou. Koreograf, Igor Koruga je na osnovu zadatog materijala znalački uigrao, igri ne baš sklon i ne preterano vešt glumački potencijal. Posebnu draž dodaje korišćenje i nekih nedostataka pojedinih aktera tako da u principu svako igra svoju igru a zauzvrat dobijamo izuzetno skladnu i uigranu sliku u celini. Na sve ovo, scenograf Igor Vasiljev i kostimograf Marina Vuksanović Medenica, u apsolutnom dosluhu, nas zatrpavaju šljaštećim detaljima improvizovane scene u tranzicijom napuštenoj maloj fabrici sa veoma efektnom aluzijom na strip verziju “napuštenog ostvra” u daljini, za koje nismo sigurni da li je ostrvo sreće.  U skladnom glumačkom ansamblu se za nijansu bolje snalazio, manjinski, ovoga puta muški deo ekipe. Tu prvenstveno mislimo na Miloša Đorđevića koga se novosadska publika rado seća iz studentskih dana i njegove neprevaziđene epizode u “Momcima iz benda”. Đorđević sa svojim istančanim osećajem izrasta u vrhunskog komičara i prava je šteta što na našim scenama sve manje ima prostora za taj vid glumačkog izraza mada se, ovo bedno piskaralo, ne bi libilo da mu poveri  ozbiljne zdatke i u dramskom repertoaru. Njemu uz rame je ovoga puta bio, novosadskoj pozorišnoj publici malo poznat, Pavle Jerinić sa ozbiljnim pevačkim potencijalom i veoma dobrim iskakanjem u različite karaktere. Ženski deo ansambla je, takođe, bio na veoma visokom nivou, pogotovo ako se uzme u obzir zahtevnost postavljenih, nimalo laganih, igračko, pevačkih umeća koji su nam ove večeri pokazali na sceni. Danijela Ugrenović se sa lakoćom nosi sa ulogom dvolične direktorke. Suzana Lukić, koju smo prethodne večeri mogli da vidimo u zahtevnom Urbanovom projektu M.I.R.A. je i ovoga puta ostavila upečatljiv trag, posebno u scenama skidanja lažnih maski i prelaska na oportunu, mnogo težu stranu suprostavljenu kolektivnom ludilu.
foto: Branislav Lečić
Jelena Đokić koju pamtimo iz nekog drugog, ozbiljnijeg, dramskog repertoara nam je pokazala da joj nije stran ni ovaj, uslovno rečeno, lakši ali mnogo zahtevniji deo pozorišne igre. Mlada, okretna Bojana Đurašković, nije davala pardona starijim kolegama, skladno se uklopila i sa maksimalnom predanošću nadopunjavala ovu uigranu ekipu. Sve u svemu ovaj projekat je, da se izrazimo u žargonu sportskih komentatora, imao hendikep u žrebanju tj. prilikom određivanja rasporeda igranja na ovogodišnjem pozorju, tako da je publika imala priliku da vidi,  pre samo nekoliko dana, vizuelno slično postavljenu, mađarsku predstavu “Itaka”, koja je takođe bila na zavidnom igračko/pevačkom nivo, i posebno i tri žestoka autorska projekta muzičko/performativnog karaktera. Sve to je učinilo da su dometi ove suptilne satire ostali ispod radara, samim tim čini se da joj nije posvećeno onoliko pažnje koliko zaista zaslužuje. U skladu s tim je i publika ocenila ovu predstavu nižom  prosečnom ocenom od očekivane:  3,78.