Bronzana medalja jeste veliki uspeh

Gospodine Mijiću, bili ste vrhunski sportista, da li možete za Vojvođanske vesti da kažete čime se danas bavite i da li ste još uvek vezani za sport? Za sport sam vezan neprekidno, nikada nisam ni izlazio iz sportskih priča. Trenutno sa Andrijom Gerićem vodim sportski klub “Voley” gde u muškoj konkurenciji nastupamo samo u pionirskoj konkurenciji dok u ženskoj konkurenciji imamo selekcije od školice odbojke do seniorskog tima. Iako smo amaterski klub dečaci u pionirskoj konkurenciji postižu zapažene rezultate, imamo dosta reprezentativaca u ovom uzrastu i već nekoliko godina smo najbolja pionirska ekipa u gradu a ove godine smo bili treći na državnom prvenstvu što je veliki uspeh za jedan mali klub. Na nedavno završenom evropskom prvenstvu reprezentacija Srbije je osvojila bronzanu medalju. Da li ste zadovoljni tim plasmanom? Bio sam prisutan na pomenutom evropskom prvenstvu i smatram da je bronzana medalja veliki uspeh. Znam da su naši reprezentativci, kao i veliki deo sportske javnosti, očekivali više od postignutog ali kao neko ko je sa strane sve to posmatrao mišljenja sam da je svaka medalja uspeh, posebno što je i polufinalnu i utakmicu za treće mesto odlučivao jedan poen. Ono što je po meni najvažnije je utisak koji su naši momci ostavili na turniru, pri čemu su dokazali da smo i dalje u vrhu evropske i svetske odbojke.  S obzirom da ste bili i igrač i funkcioner da li možete da nam napravite paralelu između te dve uloge, i šta je po Vama teže? U Srbiji je sigurno mnogo teže biti funkcioner ili sportski radnik, jer su poteškoće i prepreke mnogobrojne. Velika je muka  organizovati i napraviti sistem na duže staze. Nije dobro to što se funkcionisanje klubova svelo na prosjačenje i na dobru volju lokalnih samouprava. Pravih sponzora je sve manje jer oni svoj interes ne vide u ovako neuredjenom sistemu. Koji igrač i koji trener je na vas ostavio najjači utisak tokom igračke karijere? Kada su treneri u pitanju od svakog sam po nešto naučio i svi su imali veliki uticaj na formiranju mene kao igrača. Moj prvi trener, Mocko Stevan, uveo me je u svet odbojke u petom razredu osnovne škole i mogu reći da se radi o sjajnom stručnjaku i pedagogu koji je i danas aktivan u radu sa mladim igračima.Takođe, moram spomenuti i Zorana Gajića, jednog od naših najboljih trenera, koji me je pratio od juniorskih pa sve do seniorskih dana i čiji saveti su uvek bili dragoceni. Što se tiče inostranih trenera moram da istaknem dva imena, Ričija i Sernjotija, sa kojima sa imao izuzetnu saradnju u svakom pogledu. Što se tiče igrača nikada nisam imao svog odbojkaškog idola. U mlađim danima više sam idole tražio u fudbalskim velikanima kao što su Maradona, Zidan ili stari Ronaldo. Mogu reći da sam ispunjen što sam imao priliku da igram pored velikih igrača, kako sa ovih prostora tako i iz inostranstva, i smatram da danas nema takvih odbojkaških veličina. OK Vojvodina je nakon višegodišnje pauze ponovo šampion. Da li možemo očekivati novi odbojkaški bum u Novom Sadu, kao devedesetih godina? Teško da će se ponoviti devedesete godine kada je u pitanju odbojka u Novom Sadu jer su se u tom periodu mnoge stvari poklopile kada je u pitanju OK Vojvodina. Ozbiljni, stručni ljudi, sa odličnom organizacijom i jasnim ciljevima napravili su veliku stvar ne samo za novosadsku već i za srpsku odbojku. Uostalom, Vojvodina je dala pravi zamajac tih godina srpskoj odbojci, sa velikim brojem reprezentativaca i stručnjaka, koji su pravili velike rezultate. Danas ima puno problema u sportu, vezanih za organizaciju i funkcionisanje klubova, što se reflektuje i na interesovanje ljudi za praćenje odbojke, koje je u konstantnom padu. Da sada krećete iz početka da li bi odabrali isti put? To je teško reći. Sa ovim iskustvom neke stvari bi sigurno drugačije uradio, pogotovo što ja nisam imao neki standardni odbojkaški put. Još od petog razreda, pa nadalje, nikada nisam imao svoju generaciju, trenirao sam ili sa starijom ili sa mlađom generacijom i dosta dugo sam se tražio. U seniorskoj konkurenciji sam debitovao kao veoma mlad igrač i morao sam da se prilagodjavam starijim igračima, što nije lako. Zatim sam išao na kaljenje po mnogim manjim klubovima da bi se 1999. godine vratio u Vojvodinu. Baš u tom periodu promenula su se odbojkaška pravila, uvedeno je mesto libera, što je za moju karijeru imalo presudan značaj. Na mestu libera sam se ustalio u reprezentaciji sa kojom sam postigao velike uspehe a igrao sam i u nekim od najvećih evropskih klubova. Nakon završene igračke karijere obavljao sam funkcionerske poslove u Vojvodini nakon čega sam pokušao da napravim sportski centar za rad sa decom ali taj projekat, na moju žalost, nikada nije zaživeo. Sve u svemu ne mogu se požaliti na moju sportsku karijeru, mada bi neke stvari verovatno i drugačije uradio.      

Ostavite odgovor