Održana tribina „Zapad i Rusija – konflikt i prožimanje“

Tribina „Zapad i Rusija – konflikt i prožimanje“ održana je u petak 26. jula u klubu „Tribina mladih“ Kulturnog centra Novog Sada. Autor i predavač bio je Milovan Balaban, istoričar. Ovu široku temu Balaban je na prethodne dve tribine obradio s geopolitičkog, istorijskog i vojnog aspekta, ali i kroz duhovnu prizmu. – Nije lako, u kontekstu „služenja“ i gospodarenja, sagledati dve civilizacije. Rusija svakako predstavlja istočnopravoslavnu civilizaciju, a Zapadna Evropa katoličkoprotestantsku. Kod nas ima ljudi koji su skloni da idealizuju Rusiju, a ima i „zapadnjaka“ sklonih da ističu superiornost Zapada. Međutim, niko tu nije ni nevin ni idealan – rekao je autor na početku predavanja. Prva velika imperija, pravoslavna Vizantija ili Istočno rimsko carstvo, imala je periode kada je nasledivši imperiju Zapadnog rimskog carstva želela da gospodari okolnim narodima. Ali, period slave Carigradske patrijaršije i vizantijske države, pogotovo od 9. do 11. veka, period je velikog služenja te crkve i države. Na kraju je Vizantiju na neki način i uništio imperijalni model gospodarenja. Zapad je još od krstaških ratova u različitim modelima donosio svetu novu reč, svoj predlog koncepcije sveta, koji nije ostvarivan samo ratnom agresijom nego i strateškim kulturološkim uticajima. Rusija, kao nekada Vizantija i čitav pravoslavni svet, u strategijama svih vodećih zapadnih imperija uglavnom je doživljavana kao strano telo, kao civilizacija koju treba promeniti, preobraziti i prilagoditi zapadnoj duhovnoj matrici, ali i potčiniti, a njeno bogatstvo u resursima prisvojiti i eksploatisati. U tome je pogled Zapada na Rusiju i ceo pravoslavni svet (i ne samo pravoslavni) gotovo konstantan, bez obzira na to ko je u određenom istorijskom trenutku bio korifej zapadne moći. – Ruska elita od Petra Velikog postala je potpuno prozapadnjačena. Car je to planski i strateški uradio da bi se tehnološki približio Zapadnoj Evropi. Uvozio je zapadnu tehnologiju da bi strukturalno stvorio državu – objasnio je Balaban. Preuzevši zapadnoevropske obrasce ne samo u odevanju, ruska elita je počela i da razmišlja kao zapadnoevropska inteligencija. Postala je kopija. Ruska crkva je marginalizovana, a car je postao gospodar države i crkve, što je bilo tuđe ruskom mentalitetu. – U 19. veku bilo je mislilaca, poput Dostojevskog, koji su smatrali da Rusija treba da kaže novu reč svetu i da učestvuje na neki način u spasavanju Zapada ne ignorišući, pritom, nauku i sve ono dobro što je došlo sa zapadne strane – rekao je autor. Ruska različitost (i pored svih sličnosti sa Zapadom), a u mnogo čemu i superiornost, bile su kamen spoticanja dva sveta u gotovo svim istorijskom vremenima, uprkos saradnji Zapada i Istoka na mnogim svetskim projektima. Ta saradnja je na Zapadu doživljavana najčešće kao nužno zlo i taktičko primirje. Zapad danas ima osećaj superiornosti i uvođenjem sankcija Rusiji kao da šalje poruku da ona nije deo sveta. Čini se da je teško u modernim svetskim okolnostima zamisliti ponovnu rusko-zapadnu saradnju.