ONJEGIN U BREHTIJANSKOM RUHU – (povodom premijere)

„EVGENIJE ONJEGIN“ – Aleksandar Sergejevič Puškin;       režija: Boris Liješević, produkcija: Pozorište mladih – Novi Sad, premijera 16. decembar 2017.
Foto : Pozorište mladih
Pre petnaestak godina u okviru Međunarodnog lutkarskog festivala u Subotici bejaše organizovan Okrugli sto o položaju (hiperprodukciji) mladih glumaca i reditelja koji izlaze sa raznih škola i akademija u našoj zemlji1.  Rasprava se, po običaju, pretvorila u igru „gluvih telefona“, sa jedne strane studenata, sa druge upravnika Vojvođanskih pozorišta.U neprijatnoj atmosferi ne slušanja i optužbi, sa obe strane, jedino se izdvajao mlađahni apsolvent režije sa Akademije u Novom Sadu. Jedini koji je smireno, argumentovano pokušavao da diskusiju vrati u zadate, normalne okvire je bio, možete da pretpostavite, Boris Liješević. Ovu digresiju dopuštam sebi jer sam nekolicini poznanika nakon tog događaja rekao: Od ovog momka će nešto biti. Danas je Boris Liješević relevantno rediteljsko ime i to ne samo u Srbiji već u ovom delu Evrope. Evo, opet ću se usuditi da prognoziram: Još će se o njemu čuti, a po svemu sudeći i o njegovim učenicima, no o tome nekom drugom prilikom.
Foto : Pozorište mladih
U subotu 16. decembra na velikoj sceni Pozorišta mladih desio se značajan pozorišni čin, desila se premijera za pamćenje, desio se jedan novi Onjegin. Prvo optuženi za navedni značajan čin je već pomenuti Boris Liješević. Zašto „značajan“? Zato što, kako kaže Nataša, Gvozdenović: „Pozorište koje stvara Boris Liješević polazi od tvrde stvarnosti, a uporište nalazi u sopstvenom čarobnjaštvu. Zbog svega toga kreacija koja u njegovim predstavama nastaje je ona koja gledaoca dira i poziva.“Ipak, do te kreacije koje gledaoca dira i poziva se ne dolazi čarobnim štapićem već znanjem, ozbiljnim pripremama, izborom pravih saradnika, razumevanjem i posvećenim radom. Sve to i ponešto više smo imali priliku da vidimo navedene večeri na sceni Pozorišta mladih.
Foto : Pozorište mladih
Reditelj je odgovoran za tačnost tumačenja predloška tj. dramskog teksta. On okuplja autorski tim koji mora da diše kao jedan, počevši od dramaturga (Fedor Šili) sa kojim je na „per se“. Kada vidite kostimografska rešenja (Milice Grbić Komazec) jasno vam je da je u „dosluhu“ sa rediteljem urađeno sve tačno kako treba, da kostim može da vam na sceni ispriča deo priče. Kao primer, kako to rade majstori svog zanata, za studente kostimografije može da posluži scena preoblačenja Tatjane iz mladog seoskog devojčurka u ekstravagantnu damu iz visokog društva, još kao slučajno i da se naznači protok vremena.
Foto : Pozorište mladih
Da su najjednostavnija rešenja najbolja rešenja uverava nas scenograf (Una Jankov), takođe u dosluhu sa „vrhovnim komandantom“, sa potpuno praznom, belom scenom na samom početku predstave.Ta sibirska belina vas u početku zaslepi da bi vas sa par jednostavnih detalja u prvom delu uverila da, uz malo mašte, može da bude i stepa, i salon, i kuhinja, i radna soba rastrojenog junaka, i poljana za odsudni dvoboj sa tragičnim krajem… bez predaha, isti ti elementi dolaze svaki na svoje mesto da bi za drugi deo predstave, nehajno, bili prekriveni pozlaćenom tkaninom, i vi se u sledećem trenutku, nalazite u balskoj dvorani u sred Petrogarada…jednostavno, funkcionalno i efikasno rešenje.
Foto : Pozorište mladih
Ovo je treća Liješevićeva režija u Pozorištu mladih, znači poznaje ansambl i kolike su mu mogućnosti, samim tim koja i kakva pojačanja su mu potrebna da bi postigao željeni rezultat. Ono što se zove kasting3 u svom osnovnom značenju nije takmičenje ni dokazivanje ko je bolji ili lošiji glumac već izbor karaktera i adekvatnog glumca za određeni lik koji se uklapa u traženi koncept. Ako bi koristili fudbalski rečnik u glumački tim su uvršteni: – u odbrani: provereni stariji članovi – (Vera Hrćan Ostojić i Dragan Zorić), – srednji red, „vezisti“: prekaljeni i već iskusni – (Jelica Gligorin, Neda Danilović, Ivan Đurić, Slobodan Ninković, Saša Latinović) – u napadu: na sceni imamo razigranu mladost koja se sa epskim teatrom u njegovom punom značenju poigrava sa lakoćom. Za sve velike reditelje se kaže da se njihova veličina ogleda u tome što za njih ne postoji „minuli rad“ u smislu da žive na staroj slavi ili na nekim već viđenim rešenjima. U tome se ogleda i rad Borisa Liješevića koji je bez ustezanja glavne uloge poverio mladim glumcima: – Olga Larina, – Mia Radovanović, je bila đak4  Borisa Liješevića, već ranije igrala u njegovim predstavama,  tako da im nije bilo teško da nađu zajednički jezik a to se vidi u lakoći sa kojom igra „iskusniju“ sestru. Talenat ove mlade glumice posebno dolazi do izražaja u “ničim izazvanoj”, raspusnoj igri na sirotinjskom balu  u domu Larinih kojim će nehotice proizvesti ljubomoru svog zaručnika sa tragičnim posledicama. Uloga kao da je pisana za nju i sigurno će biti odskočna daska u daljoj karijeri. – Tatjana Larina – Kristina Savkov, od najmlađe do mlađe sestre nije dalek put, od Roze najmlađe sestre u “Tre Sorelle”, gde je takođe bila odlična i pohvaljena  od potpisnika ovog teksta, do Tatjane u Onjeginu, san svake mlade glumice5, prošlo je samo tri meseca. Ovo je sigurno najbolja sezona u dosadašnjoj karijeri mlade g-đice Savkov. Započeti sezonu sa dve ovako dobre, velike uloge, može samo da se poželi. Kristina je dobila svoju šansu, zgrabila je čvrsto, dala sve od sebe i uz tačno usmeravanje reditelja, bliskih njenom senzibilitetu, rezultat naravno nije izostao. Sa lakoćom, nijansirano, barata osećanjima na sceni, to mogu samo “dobro potkovane”, talentovane glumice. Iskreno se nadamo da će nastaviti uspešno ka vrhovima svog poziva. Već pomenuto preoblačenje, potcrtano promenom karaktera, tačnije, suzbijanjem sopstvene iskrenosti,  glumljenjem oholosti, nije ni malo lak ni jednostavan zadatak a to mogu sam “prave” glumice. Novi Sad je dobio još jednu sjajnu mladu glumicu! – Vladimir Lenski – Danilo Milovanović, slobodno možemo reći da je Lenski u tumačenju mladog gostujućeg glumca najprijatnije iznenađenje koje daje dodatnu težinu ukupnoj slici ove odlične postavke. Široka, čestita, slovenska duša…malo lenj kad je u pitanju učenje ali kada nekoga ili nešto voli onda voli bez zadrške, do kraja, spreman na sve da bi to dokazao. Drži do svoje reči, do svoje časti čak i onda  kada postane svestan da možda nije u pravu… spreman da “uludo izgubi glavu”… sigurno možemo reći da Lenski u tumačenju mladog Milovanovića otvara prostor partnerima, ne samo Onjeginu. Jednostavno ih primorava da daju sve od sebe, da pokažu sve svoje kvalitete inače će ih njegova, uslovno rečeno, širina pokriti. Odlično zanatski odrađen posao sa posebnim akcentom na igračko umeće u katarzičnoj solo tački ljubomornog plesa, gde reditelj  “zloupotrebljava” umešnost stečenu desetogodišnjim stažom mladog Milovanovića u KUD-u Abrašević, ukratko rečeno: muški urađena uloga. – Evgenije Onjegin – Peđa Marjanović, je posebna priča, upravo ono što se od njega  očekivalo, jer bez tako dobrog “centarfora”, onog koji daje golove, najodgovornijeg igrača tj. glavnog glumca nema dobrog tima, nema dobre predstave. Reditelj kaže: “Evgenije Onjegin je praroditelj današnjih generacija koje svoju slobodu nose visoko, doživljavaju je kao identitet, pa i smisao života. Ljubav, prijateljstvo i svaku vrijednost žrtvuju zarad te primamljive iluzije iza koje se često kriju hladnoća i praznina – poroci Puškinovog, ali mnogo više našeg vremena. Oni dolaze kao simpatična i prolazna moda, ali brzo pokazuju zastrašujuće naličje jer za sobom ostavljaju pustoš, uništene ljubavi, ideale, snove, veze i propuštene šanse. Onjeginova praznina nije pasivna tišina, niti proctor kreacije, već tamna i agresivna sila koja guta, proždire i traži žrtve…”  Ovaj kredo, junački i do kraja, nosi na plećima kroz celu predstavu mladi Marjanović, kao antipod okruženju u kome se silom prilika nalazi. Ovaj sledbenik Bajrona, što Puškin “nehotice” potcrtava u samom početku drame,  ne uspeva da pronađe odgovore  u samom sebi a samim tim ni u okruženju u koje dospeva nasleđivanjem plemićke titule i pristojnog imanja. Peđa Marjanović je svojom pojavnošću, talentom i ozbiljnim radom svu kompleksnost tragedije na koju je osuđen Onjegin, delimično i svojom krivicom, propustio kroz sebe i bez imalo zadrške podelio sa publikom. Sve to nije uopšte jednostavan ni lak proces a ovom prilikom imamo priliku da vidimo, kako se danas moderno kaže, dobro obavljen posao.
Foto : Pozorište mladih
Poverenje uspostavljeno između glumaca, reditelja i ansambla nas prožima od samog početka predstave sa posebnim akcentom na potpunu koncentrisanost  svih aktera prilikom ulazaka na scenu. Vrlo često se dešava u, čak i onim “velikim”,  pozorištima da glumci na scenu “padaju s Marsa”. Za razliku od navedenog u ovom Onjeginu  od prve scene s “masovnim sankanjem”, sve je na svom mestu, tačno određeno i podvučeno, uključite malo mašte, i nalazite se u ruskoj stepi u kojoj je: “ Bog rekao laku noć”. Posebno moramo da naglasimo rediteljski postupak u postavci mizanscena6. Sve Onjegine koje smo do sada imali priliku da vidimo, a bilo ih je puno, su postavljeni u realističkom maniru, plastičnije Čehovljevski, “ruska škola” znamenitog Stanislavskog.  Čak i film u režiji Marte Fajns, (1999 g.) sa njenim bratom Ralfom i Liv Tajler u glavnim ulogama nije mnogo odmakao od tih rešenja, s tim što je verodostojno oslikan sjaj i beda boljarske Rusije. Međutim mislim da je Boris Liješević pronašao pravi ključ sa Brehtijanskim Verfremdungseffekt -om7. Baš ta Brehtijanska distanciranost, zapitanost glumca u odnosu na tekst (ulogu) koji igra, sa iskorakom prema publici dok izgovara ključne replike nam daje priliku da postavimo pitanje koliko je ta Onjeginova priča i danas aktuelna. Onjegin u Tanji, u njenoj opčinjenosti literaturom vidi sebe u ranoj mladosti, naslućuje da je i sam na pogrešnom putu i pokušava da je spase teranjem od sebe, što naravno ne uspeva… očajnički pokušaj da predstavi sebe u što ružnijem svetlu flertovanjem sa starijom, već isprošenom, sestrom dovodi do tragedije… vreme prolazi, sudbina ili “komendijaš slučaj”, čine svoje. Tanja je novi Onjegin a Onjegin potrošena Tanja, kojoj slična sudbina po svoj prilici sleduje. Onjeginovo kajanje u ovakvoj postavci može da se tumači kao pokušaj da joj se ponovo približi da joj ukaže na to čemu vodi taj život prepun šljokica i lažnog sjaja, međutim sve je kasno. Zašto nas, ili bar potpisnika ovog teksta ovo asocira na aktuelnu situaciju tj. našu opčinjenost Evropskom unijom, veličanje Liberalne demokratije bez ostatka… da li bi mogli malo da se upitamo kada nas je i ko preselio sa Evropskog kontinenta na neki drugi… a posebno: zašto smo preseljeni? Ponovo dolazimo do čarobnjka sa početka ove priče, Liješević objašnjava svoj rediteljski prosede8: “Mene ne interesuju toliko tehničke mogućnosti teatra ili scenografija koliko sama suština teatra – teatar kao fenomen i mogućnosti koje nam se nude kad je glumac na pozornici, a gledalac u publici. Čini mi se da tu ima toliko mogućnosti da do kraja svijeta neće biti otkrivene. U mnogome o tome govori Simović u drami Putujuće pozorište Šopalović: kada glumci odlaze iz Užica, poslije svega što im se ružno izdešavalo, a Simka ih stigne i pita gdje idu, Vasilije Šopalović kaže: ‘Ko zna, možda ćemo za 20 metara biti u Engleskoj.’  Ili kada kaže da dobro pozorište može da se napravi samo na jednoj hoklici… Razumijem ja da u pozorištu jedno može da postane drugo, ali kako? Bruk je veliki dio svoga rada posvetio tome šta je sve moguće u pozorištu. Kada Vasilije Šopalović kaže da će možda za 20 metara biti u Engleskoj, pitao sam se iz kog on to znanja govori? Koja je to sloboda u razmišljanju i imaginaciji? I kako to u pozorištu jedan predmet može da postane neki drugi? Družeći se u mislima sa Piterom Brukom i Ljubomirom Simovićem, shvatio sam da je svojstvo pozorišta mogućnost da jedan predmet postane drugi, da mijenjamo prostore, da možemo šta hoćemo… Glumac može da uzme ovu flašu sa stola i stavi je u naručje kao da je beba i ta flaša postaje beba. Postaje beba za glumca koji ima takav odnos prema njoj, postaje beba za gledaoca zato što on na to pristaje. Ali kako pristaje? Zahvaljujući glumčevom odnosu, jer on najprije svojom maštom od jednog predmeta pravi drugi. Tako je glumac za mene čarobnjak…”                                                                                                                                                                         Osnovni zadatak pozorišta je da oslikava situaciju u društvu i da postavlja pitanja. Onjegin po tumačenju Borisa Liješevića i ansambla Pozorišta mladih, nam vrlo tačno oslikavaju vreme i društvo u kojem živimo i postavljaju nam pitanje da li na sceni prepoznajemo…”sliku svijeta. Vrijeme koje dolazi, vrijeme hladne i prazne duše, koje njeguje egoizam kao odbrambeni mehanizam, kao životni kredo i pouku.  Vrijeme koje uzdiže bunt, prezir i ironiju, a unižava nježnost, emotivnost, poeziju, ljubav, naivnost i ljepotu.”  Da li smo spremni i da li hoćemo da nešto da učinimo povodom toga ili nam je to neprevodivo poput Brehtovog Verfremdungseffekt-a? ____________________________________________________
  1. Nisam siguran kako je glasio tačan naziv okruglog stola
  2. Intervju B.LJ. časopis Vreme; Beograd; 10.11.2011
  3. Izbor glumaca za određenu ulogu u filmu ili pozorišnoj predstavi
  4. Boris Liješević je do ove školske godine bio asistent a od septembra je „primio“ klasu na Akademiji u NS.
  5. Monolog Tatjane je sigurno najčešće korišćeni, ženski, tekst na prijmnom ispitu glume na svim svetskim pozorišnim školama
  6. Naravno i da bi opravdali naslov prikaza premijere
  7. Najčešće se prevodi kao efekat distanciranosti, zapitanosti, začudnosti, teško prevodivo na srpski jezik. Ogleda se u naglašenosti glumačkog izraza.
  8. Intervju B.LJ. časopis Vreme; Beograd; 10.11.2011

Ostavite odgovor