Nedavni popis stanovništva u Crnoj Gori pokazao je da najveći broj građana govori srpskim jezikom iz čega bi trebalo da proishodi najlogičnija lingvistička, politička i ustavna konsekvenca da srpski jezik u Crnoj Gori bude službeni jezik. Naravno da isti status treba da očuva i crnogorski jezik, nezavisno od činjenice da se njime služi manje građana Crne Gore u odnosu na srpski. Valja konstatovati činjenicu da bi doprinos multikulturalizmu, demokratičnosti i pluralizmu bilo i i uvođenje bosanskog jezika u krug službenih jezika. Tim jezikom govori ne mali broj stanovnika, a fakat da bi tri jezika bila službena odagnao bi paranoju mnogih da neko želi da učini srpski jezik jedinim i dominatnim, a da crnogorski zatre i uguši. Naravno, paranoja ne bi bila paranoja da se bazira na raciju i zdravom razumu. Tako je i sa fobijama. Na primer sa srbofobijom i fobijama koje iz iste proističu. Uvođenju srpskog i bosanskog jezika u Ustav protive se snage sa ultra desnog pola crnogorske političke scene šireći pri tome lažne teze kako nema nacije bez jezika i kako su jezik i nacija neodvojivi. Najpre niko im i nikad ne bi dokinuo pravo na njihov jezik koji bi ostao službeni. A falš teze o jednakosti jezika i nacije padaju u vodu ako samo zavrtite školski globus. Da li je u Austriji službeni jezik nemački? Jeste. A ima li austrijske nacije? Naravno da ima. Mocart je jedan od njih. Da li je u SAD službeni jezik engleski? Naravno da jeste. A ima li američke nacije. Itekako je ima, moćna je i velika. Da li je službeni jezik u Brazilu portugalski, u Argentini španski? Dakako da jesu. A ima li argentinske i brazilske nacije. Ima. Igraju po mnogima najlepši fudbal. Da li su službeni jezici u Švajcarskoj italijanski, nemački i francuski? Jesu. Ima li švajcarske nacije? Dabome da je ima. Tamo su najbogatije banke ovoga sveta. I mogli bismo tako u nedogled. Suma sumarum, uvođenje srpskog i bosanskog jezika, kao službenih jezika u ustav u Crnoj Gori, bilo bi u duhu demokratije i multikulturalnosti i na čast Crnoj Gori!
Related
