POZORJE SE DESILO, ŽIVELO POZORIŠTE!!! Pozor! Pozorje! - piše Dragoljub Selaković

Pre nego što podvučemo crtu, svedemo račune o 65. Sterijinom pozorju te prozborimo o celokupnom utisku koji je najznačajniji pozorišni događaj na ovim prostorima ostavio moramo, cenjenom čitateljstvu, da skrenemo pažnju na neke bitne momente koji su, nekako ostali skrajnuti, u obilju događaja koji su upriličeni tokom trajanja i prilikom uručivanja nagrada te svečanog zatvaranja festivala. Prvo moramo da krenemo od tužnih događaja; sigurno je da nas je sve potresla vest o preranom odlasku Isidore Žebeljan, redovne članice SANU, trostruke dobitnice Sterijine nagrade za muziku. Ovaj nenadoknadiv gubitak je pomenut i obeležen tokom festivala a sigurno je da će rukovodstvo Pozorja iznaći način da se dostojno oduži i zabeleži ime ove velike umetnice. Takođe je nenadoknadiv gubitak koji se desio u periodu između održavanja prethodnog i ovog festivala, tragična smrt jednog od najdarovitijih pozorišnih reditelja u regionu, Igora Vuka Torbice. Publika i učesnici festivala su odali poštu, minutom ćutanja, na koji ih je pozvao selektor ovogodišnjeg Pozorja, dr Svetislav Jovanov pre ceremonije uručivanja nagrada. Nakon ovih tužnih da pređemo na životniji deo događanja koja su značajana za teatarska zbivanja u regionu a koja su, čini se, ostala u senci euforije prilikom ceremonije uručivanja nagrada. Prevnstveno mislim na to da su četiri vrhunska festivala iz regiona, zajedničkim snagama, ustanovili nagradu za rediteljsko životno delo koja nosi ime „Hugo Klajn“, po jednom od najvećih reditelja u Jugoistočnoj  Evropi, piscu knjige „Osnovni problem režije“ koja je i danas nezaobilazan udžbenik i fundamentalna literatura u obrazovanju novih naraštaja reditelja u svim teatarskim visokim školama. Činjenica da su ovu prestižnu nagradu, na inicijativu Harisa Pašovića, ustanovili četiri prestižna festivala: „Sterijino pozorje“, Novi Sad, „Borštnikova srečanja“ („Borštnikovi susreti“), Maribor, MESS i „Sarajevo Fest – Umjetnost i politika“, Srajevo i Budva grad teatar, Budva, daje toj nagradi dodatnu specifičnu težini. Nagrada će se dodeljivati u dogovoru između festivala i ne mora se dodeljivati svake godine već kada se proceni pravi trenutak. U žiriju su direktori festivala: Haris Pašović, Milena Lubarda Marojević, Dino Mustafić, Aleš Novak i Miroslav Miki Radonjić, a ovom prilikom, su jednoglasno odlučili da prvi dobitnik bude Bora Drašković, koji se emotivnim govorom zahvalio žiriju i publici. Žiri se obavezao da će i ubuduće  predlagati ljude koji su svojim delom ostavili trag u pozorišnom životu i zaslužili da budu istaknuti na ovim prostorima kao primeri izuzetnosti. Naredni dobitnik, kako je dogovoreno, biće proglašen na Borštnikovim susretima u Mariboru. Nagradu je svom nekadašnjem profesoru uručio Haris Pašović i tom prilikom se desio još jedan specifičan događaj koji će ostati zabeležen u istoriji pozorišta mada se čini davećina prisutnih nisu bili svesni veličine tog poduhvata niti su ga prihvatili za ozbiljno. Naime, Pašović je kao omaž svom profesoru, između ostalog,  poznatom po svojim odvažnim avangardnim eksperimentima kroz čitavu karijeru, uz pomoć publike uspeo da obeleži ovaj svečani čin jednim unikatnim gestom. Naime do sada, u istoriji pozorišta, ne izvedeni komad Semjuela Beketa, u trajanju od tridesetak sekundi, je doživeo svoju praizvedbu. Komad je napisan 1979. ali nikada, zbog svoje specifičnosti, se niko nije usudio, setio ili imao priliku da ga izvede. Komad pod naslovom „Uzdah“ je izveden tako što su po Pašovićevim rediteljskim  instrukcijama publika i svi prisutni učesnici, u istom momentu kriknuli, zatim izdahnuli, pa udahnuli i konačno još jednom kriknuli. Nisam siguran koliko su prisutni u sali bili svesni značaja ovog, uslovno rečeno performansa, u kome su učešstvovali ali potpisnik ovih redova se oseća ponosnim što je bio delić ovog jedinstvenog pozorišnog čina. Definitivno je činjenica da smo, svi koji smo u tim trenucima bili prisutni, učestvovali u kreiranju pozorišne istorije što će ostati zableženo. Konačno, kada se osvrnemo na proteklih devet dana, od 26. septembra do 04. oktobra, začudne 2020. godine, u kojima je održano 65. Sterijino pozorje i skoro ne zamislivu situaciju u kojoj se čitav svet nalazi zahvaljujući pandemiji COVID-19, možemo, najblaže rečeno, da kažemo da je to bio herojski podvig organizatora, svih učesnika i publike. Posebno ističemo da su se sva dešavanja i programi desili bez ijednog zdravstvenog ili bilo kakvog drugog incidenta! Namerno smo ostavili par dana do objavljivanja ovog osvrta na festival da bi dobili potvrdu da su se svi gosti vratili svojim kućama zdravi i bez ikakvih problema, što nas posebno raduje. Napominjemo da samo dve predstave, koje su prvobitno bile u selekciji publika nije imala priliku da vidi. Jedna nije viđena u takmičarskoj konkurenciji zbog produkcijskih problema proizašlih odlaganjem termina festivala, „Maratonci trče počasni krug“, Dušana Kovačevića, u režiji Paola Mađelija koju su trebali da izvedu članovi budimpeštanskog pozorišta Magyar Színház (Mađarska). Pored ove u međunarodnoj slekciji „Krugovi“ nije odigrana predstava autora i reditelja Jurija Šehvatova, „Senminaristi: Šredingov Bog (Bursaki: Bog Šredingera) koju su trebali da izvedu članovi moskovskog pozorišta „Teatr, doc“ (Rusija), zbog kritične epidemiološke situacije u njihovoj zemlji. Za uzvrat o dodatnom programu publika je imala priliku da vidi „turističku turu kroz dis(u)topiju LONELLY PLLLANET“ koju su nam izveli članovi kreativno/dramaturškog tima Ateljea 212, iz Beograda. Sve u svemu od predviđenih četrnaest predstava videli smo dvanaest (plus pomenuti dodatni program) u tri selekcije. Takođe, lepa vest je da je od ove godine Pozorje bogatije za još jednu slekciju (off-program) „Druga scena“ baziran prvenstveno na projektima koji se uglavnom dešavaju ispod radara glavnih trendova i tendencija srpskih pozorišta u kom smo videli dve interesantne predstave koje možemo svrstati u fizički teatar, „Niko i ništa“ („Tri groša“, Beograd i Puls teatar Lazarevac) i „Povratak“ (Srosko narodno pozorište, Novi Sad).  Kako je već ranije saopšteno, voga puta je izostalo „Pozorje mladih“ zbog objektivnih okolnosti na koje organizator nije mogao da utiče pošto studenti sa pozorišnih visokih škola nisu ni spremili svoje predstave, zahvaljujući merama izolacije tokom prolećnih meseci. Pored ovog „hendikepa“ možemo reći da su svi festivalski dani bili ispunjeni pratećim programima koji su održani u punom kapacitetu: 16. međunarodna izložba „Pozorište u fotografskoj umetnosti“ (trijenale u sradnji sa FIAP, PSA i FSS); izložba „Scena, maska, kostim, lutka“ u saradnji sa Centrom za likovna obrazovanje dece i omladine Vojvodine; Javno čitanje radova studenata dramaturgije Akademije umetnosti Novi sad; „Dani knjige“, promocije pozorišnih izdanja Sterijinog pozorja, tako da od prepodnevnih sati do kasno u noć za učesnike i organizatore nije bilo predaha. Kao što smo pomenuli međunarodna selekcija „Krugovi“ je bila oslabljena ne dolaskom ruske predstave ali smo imali priliku da vidimo tri izuzetno kvalitetne predstve iz neposrednog okruženja, Zagrebački ZKM nam je podario izuzetnog „Ajhmana u Jerusalimu“ u režiji Jerneja Lorencija a bosanskohercegovačku scenu su predstavili članovi „SARTR“-a sa „Jedvanosimsoboakalomistobo“ uz pomoć „Kamernog teatra 55“ sa predstavom „Sjećaš li se Doli Bel“, izvedenom u čast nagrađenih. Slobodno mežemo da kažemo da je zvanična selekcija bila, po sudu svih relevantnih komentatora a to je mišljenje i potpisnika ovih redova, iznad svih očekivanja u odnosu na prošlogodišnju teatarsku produkciju i s obzirom na to u kakvom se položaju nalaze skor sve pozrišne kuće u zemlji Srbiji. Nismo imali sreće da vidimo izuzetnu budimpeštansku postavku „Maratonaca…“ ali viša sila je ovoga puta bila ne umoljiva. Ipak, svih sedam prikazanih predstava odlikuje izuzetno visok nivo kvaliteta, akteulnosti i konteksta vremena u kojem živimo što je konačno i suština teatra. Selektor dr Svetislav Jovanov je u nastojanju da nam prezentuje najrelevantnija pozorišna ostvarenja bio suočen sa puno problema ali je u tom pogledu u potpunosti uspeo i smatramo da je veoma precizno obrazložio svoju selekciju: „Suočeni sa mnogobrojnim vidovima krize, ovi autori su, umesto da se prepuste eskapističkoj igri formi, stilova i „koncepata“ kao udobnijem rešenju, odabrali mnogo rizičniji i teži put: vođeni strašću i smosvešću, okrenuli su se stvarnosti – kao konkretnoj inspiraciji, povodu, materijalu ili (aktivnom) sagovorniku…  predočili su nam uzbudljivu, gorku, često šokantnu „mapu“ vidova stvarnosti u kojoj živimo ili koja živi u nama: istorijsku stvarnost (stradanje nevinih u ratovima, mučno sazrevanje pojedinca usred svetskih lomova); stvarnost konclogora i genocida; medijski posredovanu stvarnost (kulturološki fenomeni, reperezentativne biografije); stvarnost čoveka i prirode u okruženju terora tehnologije i civilizacije. Zauzimajući angažovan kritički stav naspram društva, autori ovog usmerenja istovremeno odbacuju manihejsku poziciju pozorišta kao nosioca uzvišene čistote i moralne nadmoći, pokazujući ga, samosvesno i strasno, kao „razbijeno ogledalo“ – to jest, svedoka ali i saučesnika društvenih zabluda i stranputica stvarnosti.“ Posle ovako kvalitetne selekcije i predstava na zavidnom nivou žiri nije imao lak posao ali je uspeo da izdvoji i nagradi najzaslužnije za izuzetno visok nivo kvaliteta viđenih ostvarenja. Mišljenja smo da treba podvući neuobičajen i iznenađujuće veliki doprinos Bitef teatra kvalitetu viđenih predstava i to ne samo u ovogodišnjoj selekciji Sterijinog pozorja (u tri prethodna izdanja Bitef teatar je učestvovao sa pet predstava i osvojio pregršt nagrada) . Posebno želimo da naglasimo i podržimo orijentaciju aktuelnog rukovodstva Bitef teatra da sopstvenim snagama i produkcijom, u ovim izuzetno teškim vremenima za pozorište u našoj zemlji, prezentuje i približi tokove savremenih zbivanja na svetskoj teatarskoj sceni, našoj publici kojoj je, iz poznatih razloga, sve više uskraćen uvid u aktuelna teatarska zbivanja. Takođe se ne sme zaboraviti izuzetan podvig Somborskog pozorišta koje već skoro tri decenije uspeva da nas uveri da „boj ne bije svijetlo oružje… „, čija je predstava zasluženo proglašena za najbolju. Zapažen je i ozbiljan iskorak Subotičana kao i neki novi vetrovi u novosadskom Srpskom narodnom pozorištu, sve u svmu bilo je to Pozorje za pamćenje.  Na kraju, imamo priliku da cenjenom čitateljstvu saopštimo najnoviju informaciju vezanu za naredno 66. Sterijino pozorje, koje će se po rečima direktora dr Mirsolava Radonjića održati od 26. maja do 03.juna 2021. godine. Pošto se selektor Pozorja, po statutu bira na dve godine, selektor naredna dva Pozorja će biti dr Milivoje Mlađenović, želimo mu puno uspeha u radu u nadi da će imati što manje problema sa ovom pandemijskom pošasti koja nas je sve ophrvala. Zaključujemo citirajući direktora Pozorja dr Miroslava Mikija Radonjića: „Umetnost je moguća i u nemogućim uslovima!“, u nadi da ćemo se na sledećem Pozorju ovoga sećati kao herojskog podviga i ružne epizode koju smo zajedničkim snagama uspeli da preokrenemo u izuzetan pozorišni čin. Pozorje se desilo, živelo pozorište!!! Foto: Branislav Lučić