Tribina “KRALJ PETAR I KARAĐORĐEVIĆ OSLOBODILAC” 18. juna u Klubu “Tribina mladih”

Tribina “KRALJ PETAR I KARAĐORĐEVIĆ OSLOBODILAC” biće održana u ponedeljak, 18. juna u 18 časova u Klubu “Tribina mladih” Kulturnog centra Novog Sada. Autor i predavač je msr Ognjen Karanović, istoričar. Uz veliko poštovanje prema svim zemljama i narodima na našoj planeti, kao i u odnosu na državna i društvena uređenja istih, moramo da naglasimo da su tradicija institucije ustavne i parlamentarne monarhije u istorijskim razvojima, posebno evropskih država i njihovih naciona, stvorile snažne duhovno-vrednosne preduslove za veliki civilizacijski uspon datih političkih zajednica i populacija koje u njima žive, bez obzira da li su iste do danas očuvale monarhijski oblik vladavine ili su se u međuvremenu preobrazile u republike, poput Srbije. Još upečatljiviju težinu u navedenim istorijskim procesima i stanjima imaju ona društva koja su u specifičnoj, autohtonoj, često revolucionarnoj borbi, samostalno obezbedila nacionalnu slobodu i prosperitet svom narodu, pri čemu su dati opštedruštveni napori preduzimani na osnovu zalaganja i uticajem predvodničke uloge pojedinaca i porodica iz redova sopstvene zajednice. U epohi Srpske revolucije, kada je do kraja generisan srpski nacionalni identitet i to u decenijama obnove njegove državnosti, dinastija Karađorđević predstavljala je neizbežan duhovni, kulturološki i politički segment pomenutog pregnuća kolektiviteta u celini. „Ponikla“ iz naroda, dinastija je „iznedrila“ nekoliko istorijskih ličnosti neprevaziđenog ugleda i značaja, čime je zanavek sebi obezbedila pomenuti status „autohtonog“ nacionalnog simbola slobode i napretka kolektiviteta, kao i činioca preko potrebne sabornosti u srpskom etnosu. Počev od besmrtnog dela i stradanja vožda Karađorđa, rodonačelnika dinastije, pa sve do pregnuća i stradanja njegovog potomka, zapravo čukununuka, Petra II Karađorđevića, delatnosti pripadnika ove porodice predstavljali su glavni, iako ne i jedini zalog velike naklonosti srpskog naroda prema „senima njihovih duša“. Zbog toga nije potrebno da ostanemo začuđeni pred faktom da su veliki pesnici, poput Njegoša, „kovali stihove“ u čast otelotvorenja voždovog svetosavskog zaveta ili da je pisac „Sirana Deberžeraka“, Edmond Rostan bio tvorac pesme „Kralj-Petrova četiri vola“, nastale zbog nadahnuća tada već vremešnog pesnika pred prizorima hrabrosti, slavom ovenčanog srpskog kralja u Velikom ratu. Nema sumnje, Karađorđe je bio „otac“ moderne Srbije, ali je njegov unuk, kralj Petar I Karađorđević u istoriji srpskog etnosa zaslužno ostao upamćen pod nadimkom „čika Pera“, jer tu čast i naklonost naciona, u kojoj jednog vladara isti identifikuje kao „omiljenog“ člana svoje porodice, mogu da osete jedino ljudi čije delo predstavlja fundament opstanka tog istog naciona. Sa druge strane, pomenuti nadimci kralja Petra Oslobodioca jasno ukazuju na povesnu okolnost da je sopstvenu slobodu i državu srpski narod izvojevao potpuno samostalno, zbog čega je i došao u priliku da iz svog „životvornog tkiva“ stvori sopstvenu narodnu dinastiju. Uz dužno i istinsko poštovanje prema svim narodima na Balkanu, ta privilegija nije baš svojstvena drugim nacionima na evropskom Jugoistoku i što je još važnije, pravo i istorijsku okolnost da Srbi i danas „imaju“ svoju dinastiju, upravo je obezbedilo delo kralja Petra Oslobodioca, čiji period vladavine i moderna istoriografija „kruniše“ epitetskim terminima, poput „zlatnog doba Srbije“.

Ostavite odgovor