ČIČA TOMINA KOLIBA ode u zaborav

Setimo se prošlogodišnjih predsedničkih izbora. Prošli predsednik države je skoro zaboravljen, a kako i ne bi pored novog sokola. I mi čiča Tominu kolibu za hvalu imamo, doduše ne u književnosti nego u stvarnosti. Briga je velika kako će sad opstati ova kuća bez svog graditelja i domaćina, čiča Tome? Hoće li naš Toma bar spomen ploču na kući imati? Momenat dolaska pred čelo stola, je različit po emocijama, očekivanjima, entuzijazmu od momenta ustajanja sa stolice glavnog. Nije lako pomiriti se s odlaskom. Graditi kolibu, pa je napustiti, pardon, prepustiti drugom domaćinu. Taj momenat silaska jasno je prikazan i u „Gospođi ministarki“. Koliko god, nama gledaocima, bilo smešno, za onog kome se dešava to je tragično, tragičnije od sudbine Pompeje. Ova kućica se nalazi na balkanskom delu Evrope s umereno kontinentalnom klimom, registrovana, a nelegalizovana. Stoji čvrsto na temeljima radikalizma, a krov je rastegljiv u raznovrsno obrazovnu i karakterno moralnu visinu i širinu, kao i nezasita aspiracija za vlašću njenih ukućana. Prvo je koliba bila sagrađena od pruća pa je renovirana, sad je od čvrstog, polovnog materijala. Teško će ovu kolibu da oduva opoziciona košava ili besni vuk, ne zato što su slabi već zato što im odgovara da duvaju, a da ne ruše. Mnogi su ušli u ovu kolibu, a bivše radikalne kolege su uvek dobrodošle i pozvane i nepozvane. Počašćeni su dobro plaćenim državnim poslovima, ko poslanik, načelnik, savetnik, ko vozač, a ko ložač.. nekom više, nekom manje ali ništa nije za neprihvatanje. I svi pod istim krovom, kao u prvobitnoj zajednici. Prebegli su mnogi, iz ostalih političkih okruženja, u ovu kolibu kao u utočište na teretu budžetskog zbrinjavanja i primicanju još malobrojnim i nepresahlim izvorima, koje mogu dobro unovčiti. Koliko će dugo koliba opstati i šta će od nje ostati?  pa i veće kolibe su propale! Eno one faraonske piramide, samo go kamen je ostao ali ostale su priče ko je dobar domaćin, a ko loš, te priče se i danas prepričavaju. „Ovo je vrhunac moje političke karijere“ rekao je čiča Toma kad je izabran za predsednika države i graditelja kolibe. Izdržao je pet prijatnih godina u svojoj kolibici. Šta će ostati iza njega? Pusta nada da će ga pamtiti po Dragičinim izgrađenim porodilištima, setimo se:  „Mene će pamtiti kao onog  čija je žena gradila porodilišta“ rekao je na jednom javnom skupu. A u stvari ostaće puna koliba, dragih mu, ljudi koji će ga brzo zaboraviti i možda preimenovati kolibu u ime novog domaćina. Spomenik dobiti neće čak ni za neuke i neprimerene izjave koje je spontano izgovarao. Ne brinemo mi za čiča Tomu, on je udomljen i dostojanstveno će da miruje u radnoj penziji. Još i da mu prosečan stanovnik Srbije zavidi: kućica, njivica, šljivica, rakijica… ima da priča unucima da je ostvario pravi srpski san. Kad se čiča Tomi, koji je sedeo na stiroporu i ležao gladan na samrtničkoj postelji prazne bolnice,  ostvarilo da dostigne nivo predsednika Srbije da sagradi kolibu, pa… sve je moguće, nadanja i želje su ostvariva kategorija i činjenica da pojedincima nije sve crno. Možda je to ohrabrenje nevernim Tomama da je san u Srbiji moguć i u stvarnosti. Novi soko sada vije svoje gnezdo, nebu pod oblake. Kako doći do tog gnezda? Nekima je lako, a nekima previsoko. Za Vojvođanske vesti: Mr Dejana Pataki

Ostavite odgovor