Intervju: Sanja Radišić, ovogodišnja dobitnica priznanja NP „Toša Jovanović“

Obeležavajući svoj dan koncertom filmske muzike u izvođenju grupe Trio Kazablanka, zrenjaninsko pozorište proslavilo je 71. rođendan profesionalnog rada (15. oktobar). Kao i na svakoj pozorišnoj godišnjici sumirane su predstave i festivalski uspesi koji su obeležili prethodnu sezonu, ali je ukratko predočen i budući angažman Dramske i Lutkarske scene. Pored toga, na Dan pozorišta, zrenjaninski teatar već desetak godina dodeljuje priznanje dramskim stvaraocima koji su se svojim radom i ostvarenjima istakli u proteklom periodu. Ovogodišnje priznanje, prema jednoglasnom mišljenju zaposlenih i glumaca, kao i na osnovu reakcije publike i pozorišne kritike, pripalo je Sanji Radišić, glumici Dramske scene. Ispoljavajući jedinstven umetnički sezibilitet u tumačenju likova, čime je doprinela kvalitetu izvođenja predstava, svojim je ulogama postala glumica od repertoarskog značaja za zrenjaninsko pozorište. Da pomenemo samo neke: Ona („Ne moš pobeć od nedelje”), Sonja („Realisti”), Mica („Vlast”), Smeraldina („Sluga dvaju gospodara”), Klara („Leda”), Kristin(„Prso”), Elvira („Don Žuan”), ali sav raskoš glumačkog talenta izrazila je u ulozi Male iz najnovije predstave „Zrenjanin”,gde je prikazala maestralnu igru koja se ogleda u moći transformacije lika i u umeću korišćenja glumačkih izražajnih sredstava: glasa, tela, gesta, plesa i igre, u funkciji ispoljavanja unutrašnjih proživljavanja. Uspešno je ovladala složenim duševnim sklopom lika Male i u istom zamahu dekomponovala čoveka u njemu svodeći ga na upotrebnu vrednost. Time je sebe postavila u centar akcije dramske radnje i postala vodič za gledaoce kroz zbivanje na sceni. Za ostvarenu ulogu Male u predstavi „Zrenjanin”, u režiji Borisa Liješevića, a po tekstu Igora Štiksa, Narodno pozorište „Toša Jovanović” kandiduje Sanju Radišić za glumačku nagradu „Miloš Žutić” koju dodeljuje Udruženje dramskih umetnika Srbije. Tim povodom razgovor sa njom vodio je Ivan Trufunjagić. Ko je Mala, lik koji tumačite u predstavi „Zrenjanin” i na koji način ste se pripremali za ovu ulogu? – Mala je žena koju su, nažalost, oblikovale okrutne životne okolnosti. Njena ranjivost, mladost i talenat zloupotrebljeni su zarad lične koristi i profita starijeg muškarca. Baveći se ponižavajućim poslom, očekujemo jednu hladnokrvnu, proračunatu, materijalističku dušu, međutim ona mašta o porodici i ljubavi samo sa jednim čovekom. Iako mi je taj životni scenario Malestran i dalek, razumevala sam i prepoznavala njenu prilagodljivost postojećem stanju, njenu snagu da otupi kad zaboli, da zažmuri na lične nepravde, kao i njenu ličnu neosvešćenost. Tražila sam sličnosti u našim zabludama, potencijalima, prilikama, ljubavima, a različite okolnosti su dale jasniji i drugačiji izraz Male od mene same. Koliko je zahtevno i inspirativno bilo ući u lik osobe koja stiče svest o neodrživosti sopstvene situacije, te u jednom trenutku uviđa mogućnost prekoračenja vlastitih emotivnih i intelektualnih granica? – Mala je primer žene iz društvenog dna, ona predaje svoje telo poslovnim partnerima svoga gazde zarad lakšeg i uspešnijeg sklapanja poslova. To jeste ekstremni životni izbor. Ona je i fižički i duševno ponižena, ali se pitam kako je onima koji svojevoljno prodaju svoja politička, lična, poslovna, umetnička uverenja zbog šačice para ili samo zbog opstajanja u krugovima gde se udeljuje moć? A takvih je mnogo i sve više danas. Ona, za razliku od gorepomenutih, nije svojevoljno birala, uvučena je u tu priču kao gladna, mlada devojčica, a bila je željna sigurnosti i ljubavi. Dugo je verovala da nema izbora sve dok u njen život nisu ušetali mladi, osvešćeni ljudi koji su joj svojim načinom mišljenja i življenja ukazali na mogućnost krojenja lične priče, sa verom u lične potencijale. Gledajući i osećajući njihov žar, polet i podršku poverovala je da je sve moguće. Takvim buđenjem, ona prirodno gubi čoveka koga voli i to je dodatni okidač da se po prvi put zagleda u sebe i potraži svoju svrhu ne oslanjajući se ni na jednog muškarca, već isključivo na sebe. To je ogroman korak. To je ispravan korak. Songovi koje izvodite u predstavi podvlače emotivni naboj likova, koliko vam je pevanje kao izražajno sredstvo pomoglo? – Songove sam uvek doživljavala kao najemotivniji deo svake uloge. Kad lik ne može da progovori o sebi, svojoj radosti, čeznji, tuzi, on je otpeva i tada svako osećanje dobije drugi oblik, sofisticiraniji, univerzalniji, nepatetičan. U tom smislu bilo mi je izazov naći pravi izraz i na taj način dati emotivni komentar svome liku. Songovima se uvek radujem i mislim da daju volumen i kompleksnost ulozi. Da li su ovakvi zahtevi doprineli sazrevanju vas kao umetnika? – Verujem da svaka uloga, ako joj prilaziš posvećeno i otvorena srca, donosi nešto novo u sazrevanju glumca. A čim je zadatak kompleksniji, čim nudi neki razvojni put lika, unutrašnju promenu, sazrevanje je veće. Tada se automatski pali glumčev unutrašnji sistem odbrane, da će boleti ogoljavanje, čačkanje po sebi, iskopavanje ličnih mrakova. Ako pristaneš na to s ljubavlju, možeš spoznati sebe svakakvog, i ranjivog i moćnog, i neveštog i spretnog, i blesavog i dosadnog, i osvetoljubivog i požrtvovanog, i gnevnog i nežnog, jer čovek je biće kotradiktornosti. I što su mu kontrasti lika jači, autentičnost mu je veća. Ali tek kad ego prestane da se opire i da prikriva dušu glumčevog bića. A to je dragoceno iskustvo i najlepše glumačko iskustvo, da ne kažem da treba da bude jedino.

Ostavite odgovor