Izložba slika „Distopija“ autora Željka Vitorovića od 03. septembra u klubu „Tribina mladih“

Izložba slika „Distopija“ autora Željka Vitorovića biće otvorena u utorak, 03. septembra 2019. godine u 19 časova, u klubu „Tribina mladih“ Kulturnog centra Novog Sada i trajaće do 15. septembra. O izložbi Čini se da je veoma lako nabrojati mnoga dela koja pripadaju žanru distopije, u različitim vrstama umetnosti, ali je pak gotovo nemoguće prisetiti se nekog koje pripada utopiji, a da ona nije negativna. Da li je ključ u tome što je takva slika primamljivija za umetničku obradu ili je naprosto ljudska priroda tako sumorna da i traži i očekuje takav ishod za svoju vrstu? Bilo kako bilo, ovo plodno tle nastavlja da nam donosi nova zanimljiva dela, a takva je i nova serija slika Željka Vitorovića. Vitorović se u poslednjem razdoblju svog stvaralaštva predstavio ne samo kao umetnik koji izuzetno brižno promišlja svoje slike, već i kao neko ko njihovom stvaranju pristupa podjednako temeljno. Ma koliko da se čini da ovaj trenutak pripada onima čiji je koncept dovoljan da bi nadomestio tehničke manjkavosti (ili nezainteresovanost za tehniku), očita je i ona druga struja, koja gotovo renesansnim pristupom slikarstvu predočava virtuoznost svojstvenu tradiciji, ali i savremene motive. Željko Vitorović će nas u Distopiji uvesti u prostore i prostorije nekog minulog komunističkog dekora, gde ćemo ugledati ljude koji više pripadaju današnjem nego tom vremenu, zabrinuti, sami i kad su zajedno, nesvesni svoje anahrone pojave u tom miljeu, podjednako koliko i u onom egzotičnom i nestvarnom koji se probija kroz prozore i odškrinuta vrata. Tu su ljudi koji u kostimima Deda Mraza obavljaju poslove koji bi trebalo da donose toliko radosti, ali oni nisu ni srećni ni zadovoljni, niti će to ispijene krigle piva promeniti. Inženjeri vire kroz venecijanere, možda prekinuti u nekom projektu ili promišljanju, mada taj njihov vidik, nepoznat, uvlači posmatrača pre u kakav scenario noar filma, gde će se više očekivati zločin negoli radosni svršetak. Kao što ni šubler, u ruci zamaknutoj za leđa, ne deluje toliko kao merni instrument koliko kao sredstvo potencijalnog zločina ili odbrane od njega. Kad obeduju, likovi su takođe samotni: ne odaju da su svesni prisustva onog drugog. Ponovo je tu posuđe, sto i nož iz nekog prošlog vremena, kao i, sa druge strane, njihova urbana i savremena fizionomija, moderna garderoba, ili pak zbunjujuća blistavost escajga ili staklenih čaša. Te se čini da je ta blistavost u ovoj čamotinji i bezizlazu jedino i rezervisana za takve objekte, dok ih kod ljudi nema ni u naznakama. Mrtve prirode, kakve smo navikli da gledamo kao sebi dovoljne, kod Vitorovića su deo scenografije, ništa manje zbunjujuće (zapravo u funkciji okidača) od pomenutih egzotičnih pejzaža. S jedne strane je tu besprekorno zrelo južno voće, a sa druge prerano ostareli urbani čovek i pogled kroz prozor na sivilo svakodnevice. Artificijalni uplivi komunističke ere prisutni su na razne načine u svim slikama: umorni radnik će na jednoj od njih biti Deda Mraz, a na drugoj će mu preko kolenâ počivati plava radnička bluza, dok će se, sad, kao jedina vedrina na slici isticati pedantna i hipnotička tapeta. Kad likovi na ovim slikama ne prave predah od napornih i nedragih poslova, oni, usamljeni, svakako, lutaju napuštenim fabrikama i urbanim predelima, tražeći nešto posmatraču neznano, ali zacelo mnogo više same sebe. Na nekim od radova je smirena i uredna hiper-realistička predstava gotovo unakažena neobuzdanim gnevom koji se probio kroz fasadu smirenosti i pribranosti, kao što se ponekad i glave ljudi u odelima, s akten-tašnama nađu u plamenu na pola puta od glamuroznog posla do raspadnutog automobila. Ni zamućni vidici ekspresivnijih slika, ni upeglana spoljašnost onih drugi ne mogu skriti, niti to pokušavaju, čemer i jad intelektualaca izgubljenih u haosu radničke klase i sada rustičnog socijalističkog dekora. Željko Obrenović, pisac           O autoru Rođen u Valjevu, 1983. godine. Diplomirao na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu, na slikarskom odseku, 2008. godine u klasi profesora Čedomira Vasića. Završio specijalizaciju iz oblasti slikarstva na Visokoj školi lepih umetnosti u Atini, 2012. godine. Član je ULUS-a od 2017. Imao osam samostalnih i učestvovao na više grupnih izložbi u Srbiji i inostranstvu (Grčka, Francuska, Rumunija). Učestvovao na projektu GLO’ART centra u Lanakenu, Belgija, 2015. i 2019. godine. Boravio u Cité Internationale des Arts u Parizu, 2018. godine.