PANAOTOVIĆ:“KAD EPŠTAJN I MILOŠEVIĆ SKONČAJU U ZATVORU ONDA SU TO SAMOUBISTVO I PRIRODNA SMRT, KAD NEVALJNI SKONČA, ONDA JE REČ O LIKVIDACIJI“

Autor ovih redova kao javni delatnik i sociolog protivi se načelno utamničenju i robijanju političara zbog njihovih ideja i otpora vladajućem režimu bilo gde u svetu. Da naglasimo na početku, da ne bude nikakvih nedoumica. Tako je i sužanjstvo Nevaljnog bilo neprilično i loše. Smrt u zatvoru političkih zatvorenika najtamnija je mrlja za bilo koji režim bilo gde u svetu. I nadajmo se da se oko rečenog saglašava 99% demokratski nastrojenih ljudi civilizovanog sveta. Ono što međutim ovih dana bode oči trezvenom posmatraču svetske politike jesu famozni dvostruki standardi ili različiti aršini. Tako da valja postaviti pitanje kako je to grozno kada opozicionari završe iza rešetaka u Rusiji, a nije grozno gledati tragičnu sudbinu Džulijana Asanža? Sam Asanž, žestoko narušenog zdravlja lišen svih ljudskih prava i dostojanstva , najpre je živeo godinama u ekvadorskoj ambasadi dočim sada trune u zatvoru a sve zbog verbalnog i internet delikta, to jest Vikiliks depeša. Ili, valjalo bi da čujemo odgovor kako je to smrt haškog zatvorenika Slobodana Miloševića bila iznenadna i prirodna, automatski i bez znakova navoda, a smrt Nevaljnog je automatski političko ubistvo. Ili kako je to samoubistvo pedofila i zločinca Epštajna čija presuda je mogla sa sobom da povuče u bezdan mnoge uticajne ličnosti establišmenta, zaista suicid koji je u zatvoru moguć uprkos sijast sumnjivih i nerazjašnjenih okolnosti koje su tu smrt pratile, počev od toga da jedan od stražara u smeni kada se desila sporna smrt nije bio regularni zatvorski čuvar, pa nadalje. Takođe, zanimljivo je slušati deo intelektualaca sa prostora bivše Jugoslavije kada govore o Titovom vremenu kao Periklovom dobu jugoslovenskih naroda, a to su uglavnom isti ljudi koji juče i danas izražavaju konsterniranost zbog smrti Nevaljnog, a koji istovremeno zaboravljaju sve one žrtve Golog otoka i svih drugih jugoslovenskih kazamata u kojima su živote izgubili mnogi politički zatvorenici. Milovan Đilas, Mihaljo Mihajlov, Vlado Dapčević, Momčilo Jokić, Vojislav Šešelj… samo su neki od čuvenih Titovih zatvorenika koji su zbog političkih ideja robijali godinama a glavu nisu izgubili samo uticajem faktora sreće ili međunarodnog pritiska. Autoru ovih redova lično je Mihajlo Mihajlov svedočio da je pod teškom upalom pluća, sigurnu smrt u zatvoru izbegao samo naklonošću jednog zatvorskog čuvara… Ovim tekstom ne želimo ni na koji način da relativizujemo užasnu činjenicu da je jedan mlad čovek umro u zatvoru u kom nije ni trebalo da bude zbog svojih političkih stavova, ali izražavamo duboko neslaganje sa selektivnim pristupom i dvostrukim standardima. Dakle, ako je sumnjiva smrt Nevaljnog, sumnjiva je i Miloševićeva i Epštajnova. Ako se krše ljudska prava grozno je kad se krše i u Rusiji i u Americi i na Balkanu.