Promocija knjige „Anegdote i crtice iz pozorišnog života“ Milovana Zdravkovića 08. oktobra u klubu „Tribina mladih“

Promocija knjige „Anegdote i crtice iz pozorišnog života“ autora Milovana Zdravkovića u izdanju Festivala monodrame i pantomime i BELMEDIJA održaće se  u utorak 08. oktobra u klubu „Tribina mladih“ Kulturnog centra Novog Sada, s početkom u 20 časova. O knjizi će pored autora Milovana Zdravkovića, govoriti teatrolog Zoran Đerić i glumice Ivana Vukčević i Alesia Ćustić. ZAVODLJIVOST ANEGDOTSKOG ŽANRA Duhovitost, humor i anegdote nikako nisu suština teatra, već samo jedna od njegovih najkorisnijih, najprijatnijih i najefikasnijih elemenata. Uopšte, oni su i njegovi najproblematičniji elementi. Kako zbog njihove prirode i verodostojnost, tako i zbog njihove „etičke primene“, povodom raznih prigoda, ličnosti i situacija. Milovan Zdravković latio se ovog teškog i (ne)zahvalnog posla da prikupi nove i da novi kontekst starim anegdotama: od starih Grka, pa do današnjih dana nema naroda koji u svojoj kulturnoj baštini ne poseduje sličnu knjigu ili knjige. U svom osnovnom značenju, anegdotski, humorni pristup pozorištu i njegovim poslenicima i prosveštenicima ima za svrhu da izrazi, ili izvrgne kritici, pojedine estetičke, etičke ili erotske pristupe ili preterivanja koja su se dogogodila u našem pozorištu i pozorišnom životu u rasponu vremena od Joakima Vujića, pa do Petra Kralja. Ponekad iz ovih anegdotskih prikaza možemo više saznati o pojedinim ličnostima, njihovim karakternim osobinama i naravima, nego li iz pozorišnih kritika uglednih hroničara teatarskog života. Pravi humor i duhovitost imaju zadatak da kod onoga koji anagdotu sluša ili čita proizvede opštu razdraganost, jer ona prikazuje samu sliku „života na pozornici“ ili izvan nje, a njihovo opažanje treba da proizvede izvesno uzbuđenje koje imenujemo komikom ili smehom. I tu kod Zdravkovića imamo neujednačene rezulate, sve u zavisnosti ko je te anegdote ispričio ili zabeležio. Umnogome zavisi od duhovitosti i invencije samog kazivača anegdota. Očito, Zdravković se sretao u svojim istraživanjima sa ljudima različitog intelektualnog znanja, znatiželje, sklonosti za pripovedanje i duhovitosti. Političke, socijalne, ili aktuelne aluzije o nekoj ličnosti ili dogaćaju, zabavljaju nas jer su upotrebljene u datom trenutku, a ne zato što se odnose na nešto što je, uistinu, vrlo smešno. Ali to je problem koji može da detaljnije objasni ovaj skromni predgovor, jer zahteva mnogo više prostora, ali pristup koji prevazilazi okvire teatrologije i teatrografije. Ipak, moram na ovom mestu da spomenem jedan problem koji se tiče savremene komedije bazirane na anegdotskoj građi. Preterani postupak poigravanja sa stvarima iz realnog života pouzdano izaziva smeh, otuda prosečan pisac komedije i komičar koji improvizuje preteruje u tome do tačke umetničkog opustošenja. Kao posledica javlja se poplava „šou programa“, koji uživaju ogromnu popularnost, ali su bez ikakvog dramskog jezgra, tako da ne žive duže od trenutka svojih prolaznih aluzija. Knjiga Milovana Zdravkovića, komponovana u dvadeset poglavlja, uspeva da spase od zaborava „pregalaštvo anegdotskog žanra“, iz istorije našeg pozorišnog života, i u tom smislu predstavlja lepo štivo, koje će čitaoce zabaviti i oraspoložiti. Samo čovek  velike i nesumnjive ljubavi i predanosti pozorištu, kakav je Milovan Zdravković, mogao je čitaocima da podari knjigu ovako bogatu živopisnim i životnim pričama i sadržajima. Mirko Žarić