„VRATA 65. STERIJINOG POZORJA SU OTVORENA…“ Pozor! Pozorje! - piše Dragoljub Selaković

Prve prave jesenje večeri ove turbulentne 2020. godine, sa tačno četiri meseca zakašnjenja , posle svih peripetija i neizvesnosti , pozorište je još jednom dokazalo i pokazalo da je umetnost „moguća i u nemogućim uslovima“. (cit. dr Miroslav Miki Radonjić). Već oko 19 časova su se ispred zgrade Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu počeli da okupljaju zaljubljenici u „daske koje život znače“ da bi prisustvovali otvaranju izložbe 16. međunarodnog trijenala „Pozorište u fotografskoj umetnosti“ koja je održana u foajeu scene „Pera Dobrinović“. Koliki je značaj Sterijinog pozorja i kakav rejting ovaj festival ima na globalnom nivou najbolje može da nam oslika činjenica da su za trijenale pristigle 1123 fotografije, 287 umetnika iz 60 zemalja sa svih kontinenata.

Žiri u sastavu: dr Teodor Radu Pantea, EFIAP/S (Rumunija); Ištvan Kerekeš, EFIAP/P, EFIAP/D1 (Mađarska); Đorđe Odanović, profesor fotografije, Akademija umetnosti u Novom Sadu (Srbija); Borislav Milovanović, EFIAP/G, EsFIAP, EPSA; GPU CR3 (Srbija); Raša Milojević, MFFSS, EFIAP/P, EsFIAP (Srbija); Predstavnik FSS, Miroslav Predojević (Srbija) je za izložbu prihvatio 244 fotografije, 127 umetnika iz 48 zemalja. Na sednici žirija održanoj 21.04.2020., preko internet platforme, je doneo odluku o nagradama:

FIAP zlatna medalja: Bruno Madedi, Italija, fotografija Poseban ples, br.6

PSA zlatna medalja: Mehmet Gokuigit, Kipar, fotografija Plesači tame

FSS zlatna medalja: Roman Kosolapov, Ruska federacija, fotografija Gitarista

FIAP srebrna medalja: Nelu Skripciuk, Rumunija, fotografija Dijalog

PSA srebrna medalja: Ahmed Vadah, Egipat, fotografija Zemlja straha – I

FSS srebrna medalja: Marian Plaino, Rumunija, fotografija Paunovi 1

FIAP bronzana medalja: Sandra Garip, Dominikanska Republika, fotografija Ples 01

PSA bronzana medalja: Filip Ilievski, Republika Severna Makedonija, fotografija Jelena Sergejevna

FSS bronzana medalja: Samir Zahirović, Bosna i Hercegovina, fotografija Crkva bosanska 2

Počasna FIAP priznanja: Henri Kandjoti, Turska, fotografija Bibliofil; Siamak Zomorodi Motlah, Iran, fotografija Jadnici; Ištvan Huis, Mađarska, fotografija Don Žuan i robovi.

FSS nagrade: Šiuši Li, Kina, fotografija Propali dnevnik 1; MT Bandu Gunaratne, Šri Lanka, fotografija Vrtlog; Andrej Belovezčik, Slovačka, XXII

Pozdravno pismo predsednika žirija Đorđa Odanovića, koji je bio sprečen da prisustvuje zbog specifične zdravstveno/bezbednosne situacije, je pročitao glumac Srpskog narodnog pozorišta Jugoslav Krajnov, koji nam je saopštio i odluke žirija. Iz istih razloga ovoj uvodnoj ceremoniji je od nagrađenih prisustvovao samo Samir Zahirović, (Bosna i Hercegovina) dok će ostalim dobitnicima nagrade biti uručene poštom. Izložbu će sterijanska publika i zainteresovani građani moći da pogledaju za vreme trajanja Pozorja, do 04. oktobra.

Nakon ovog, uvodnog, dešavanja uz prisutvo sada većeg broja zvanica i publike se na velikoj sceni „Jovan Đorđević“ odigralo veoma emotivno Svečano otvaranje. Možda nije bilo pompezno kako smo navikli ali se već u foajeu a posebno u gledalištu koje je propisno obeleženo (razmak između gledalaca je preko jednog metra, svako drugo sedište popunjeno) osetio poseban emotivni naboj.

Pre početka prve predstave u konkurenciji „Smedervo 1941.“, 65. Sterijino pozorje je svečano otvorila “ prisustvovačica a ponekad i zapisivačica onoga što je bilo i što biva“, Branka Petrić Fehmiju – glumica, dobitnica dve Sterijine nagrade. Ovu „ličnu priču“, kako nam je sama u svojoj besedi priznala vam prenosimo u celosti:

„Da li postoji stvaranje bez prikazivanja – pita se Aristotel u Bajčetićevoj knjizi Histrionika. Preminuli profesor Predrag Bajčetić ostavio nam je u amanet tri veoma važne knjige o pozorištu, glumi i režiji, a i sam je, ne jedanput, bio gost Streijinog pozorja. Pred nama je period prilagođavanja na zajednički život sa stanarem za koga znamo da postoji i da je opasan. Oborio je na kolena ceo svet. Prezime stanara je COVID-19. Svaki dan o njemu saznajemo neke nove istine, upitne, nemoguće, na ivici ludila, koje nas ispunjavaju pesimizmom, nevericom i teškoćom da u ovom času pronađemo delić naše vere i optimizma. Ali, eto nas ipak ovde, umesto u maju – u septembru. Hvala organizatorima na hrabrosti. Simbol najvećeg procavata Grčke u V veku pre nove ere bio je vladar Perikle. Nažalost, umro je od strašne kuge. Nije zabeleženo kako su teatri , pre dve i po hiljade godina, preživljavali. Ali preživeli su. Pa će i sada biti tako. Uz svu ogromnu brigu za one koji nemaju stalna primanja, nadam se da će naši finansijeri učiniti sve da se ne desi da stanje u kulturi ne može da ide na popravak. Slavimo šezdeset pet godina Sterijinog pozorja. U ono vreme, studenti svih akademija, iz cele naše bivše zemlje, imali su priliku da dođu na Pozorje, da se upoznaju, druže, pa su ta prijateljstva ostala i do današnjeg dana. Bilo nam je baš fino. Odmah mi se dopao naziv Pozorjr – lepa reč. Doktora Draška Ređepa pamtim kao nasmejanog i za sve uzraste ljubaznog domaćina. Sebe doživljavam kao prisustvovačicu a ponekad i zapisivačicu onoga što je bilo i što biva. Statistika je pokazala da sam na Sterijinom pozorju bila dvanaest puta. Baš sam se iznenadila. Sećam se, prvi put, 1962.godina. Već sam član JDP-a. Trijumf predstave Otkriće, Dobrice Ćosića. Režija – Mata Milošević i Predrag Bajčetić. Na sceni pedset glumaca. Sve velike zvezde. Tragična epska priča. Na kraju će crkvu sa svim ljudima u njoj Nemci baciti u vazduh. Ljiljana Krstić će proklinjati da im se putevi zavežu i oči i misli, žene će se sećati najlepših reči, ja ću vikati rodiću, oprostite, rodiću – zar u crkvi?!, odgovaraće; Bekim Fehmiju će reći da se ne boji ni Boga ni noža i dobiće nagradu kao najbolji mladi glumac, a Stojan Dečermić će izgovoriti uzbudljivu, prvu psovku na sceni: “ ‘bem ti put kojim ide čovek i sve slave, svece i bogove, ‘bem ti san i misao, ‘bem ti sebe nrtvog, ‘bem ti, ‘bem ti, jao ‘bem ti.

Onda je počeo aplauz, a ta prva poetska psovka biće zeleno svetlo za sve potrebne i nepotrebne psovke koje slušamo sa naših scena. Onda je Novi Sad dobio novu veliku pozorišnu zgradu – 1981. godine, ispred koje nas dočekuje skulptura Sterije i kao da nam poručuje: „Ja sam živeo, očigledno da sam još živ i sigurno ću i dalje živeti“. Godine 1984. gostujemo sa Balkanskim špijunom na velikoj sceni, gde je moj veliki prijatelj Danilo Bata Stojković osvojio Sterijinu nagradu. Tada sam, u lavirintu hodnika, stepeništa, garderoba nove zgrade, skoro zakasnila na scenu. Tu izgubljenost osećam do današnjeg dana, svaki put kada se vratim na Sterijino pozorje, taj strah je u meni. „Društvu su s vremena na vreme potrebni vitamini, a odavno i jaki lekovi, provokativni, strasni, nikako ne uspavljujući, kojima ga pozorište na ovaj ili onaj način leči, ili bar verujemo u to“, rekao je pisac Slobodan Selenić. Imala sam sreću da vidim Rodoljupce Mate Miloševića, 1956. Trčali smo kao mladi glumci da gledamo Rahelu Ferari kao Zelenićku, Milana Ajvaza i Viktora Starčića kako prodaju Vojvodinu. Zatim, 1987, na Pozorje dolaze Rodoljupci čuvenog Dejana Mijača. Kritičar Jovan Vava Hristić piše:“Glavna uloga u tom komadu, pored sjanih glimaca, jeste – ideja.“ Šezdeset godina posle Matinih Rodoljubaca, Rodoljupci Andraša Urbana, u izvođenju Narodnog pozorišta Beograd pršte od energije, ekspresije, ritma koji nam ne daje da dišemo. Dejan Mijač će prvi Pokondirenu tikvu (1974) okrenuti naopačke. Glavni lik biće ne jedna rugajuća, nego tragična sudbina žene koja hoće nešto bolje i drugačije. Sve ovo samo je delić onoga što se dešavalo u poslednjih 65.godina. Svet se menja. Literatura se menja. Pozorište, kao mesto najveće slobode – što je odavno rečeno, i ono se, zajedno s publikom i sa protagonistima, menja – i tako bi moralo biti. Ipak, bez obzira na promene, živimo na plećima naših predaka. Sećam se mnogih kojih više nema i pozdravljam što su svojim talentom i kreativnošću doprineli da ovo naše Pozorje odoleva vremenu i živi do današnjeg dana. Stvoriće se nova generacija koja će verovati da od nje sve počinje, i neka veruju, kao što smo i mi nekad verovali, ali dobro znamo kako to nije istina. A istina je da je ovo veoma lična priča. Za mene, Novi Sad je mesto najlepših uspomena, da ne govorim što će uskoro biti evropska prestonica kulture. Nema lepšeg priznanja za jedan grad i za jednu zemlju. Eto tako, glumci stižu i pristižu, a vidim, na našu radost, da ste pristigli i vi, draga publiko. Znači – Pozorje može da počne!

Iskreno se nadamo da je ovaj značajni i hrabri čin rukovodstva Sterijinog pozorja još jedan nagoveštaj da se polako vraćamo u normalu te da ćemo i ovom neželjenom „stanaru sa prezimenom COVID-19“ uskoro videti leđa. U to ime će „Vojvođanske vesti sa geografskim poreklom“, kao i prethodnih godina izveštavati cenjeno čitateljstvo sa svih bitnih događaja tokom ovog jedinstvenog festivala na ovim prostorima.

fotografije: Branislav Lučić